Pred neki dan pogledao sam snimku utakmice sa Argentinom (natjecateljske u Riju)
Jedna stvar je bila evidentna - unatoč svoj karizmi i postignućima Ginobilija, i onome što je unatoč svojih 39 godina mogao dati, argentinski izbornik je na parketu držao (i vraćao ga na uštrb Manua čim bi Bojan priprijetio) Garina, koji je jedan čvrst i eksplozivan momak, i igrao "flastera" na Bojanu. Nešto slično je na njemu igrao i Marković. Iako Bojan na izravno pitanje to nije htio priznati, ipak ga je njegova obrana limitirala. Dao je on svoje koševe Srbiji (28), ali nekako sam bio dojma da je unatoč toga otupljenja "oštrica" i to je bio prostor koji je Hezonja (is)koristio.
Bilo bi dobro da ne svalimo doslovno sve na Bojanova pleća (koliko god on htio i mislio da može podnijeti), nego ga pametno dozirati kroz turnir. Sa dvojicom kršnih momaka u liku ATŽ i Zublocke, koji su u stanju postaviti prave blokove, Bojanu bi trebalo postaviti par akcija gdje se uz korištenje takvih blokova rješava "flastera", koje će mu dodijeliti svaki sposobniji izbornik. Iz takvog blocka/picka, Bojan bi mogao koristiti svoju unaprijeđenu pick igru od ove sezone u Netsima i poslužiti visokog igrača bilo za izravan napad na obruč (Žiža), bilo šut s poluidistance ili razigravanje ostalih po perimetru (Zublocka).
Ulogu pak našeg "Garina" bi mogao igrati Hezonja. Dakle, prvenstveno defanzivnog specijalca, koji će uzeti otvorene šuteve, i naravno, ugroziti suparnika u tranziciji. Sekundarna opcija je njegovo razigravanje kroz pick (čitaj, gore spomenuti dvojac kršnih mladaca). Simon bi u tom slučaju mogao ulaziti s klupe i predvoditi (uvjetno rečeno, jer se nba rotacije baš i nemogu doslovno preslikati na eurobasket) drugu postavu, a kasnije, na krilima Acinog osjećaja za igrače koji su u "tonusu", na parketu u važnim trenucima mogu biti oni koji su najbolje odreagirali individualno i kliknuli timski.
Po uzoru na momčadi od kojih smo izgubili prošlo ljeto i prošlih ljeta, trebali bismo poprimiti obličje "neugodne" reprezentacije, koja igra na destrukciju (sa dosadašnjim rosterom + trojac visokih 1997. godišta, možda još Tomas ili Slavica), imamo jednu kvantitativno, ali i obrambeno kvalitativno nadograđenu reprezentaciju u kojoj možemo ganjati igrače po perimetru, preuzimati, zatvarati reket i brzo se otvarati u tranziciju, zahvaljujući i visokim igračima koji su se u stanju "transformirati" u fazu napada ili poslati upotrebljivu dubinsku loptu.
Druga misao jest šut. Nekada je na ovim prostorima šut bio conditio sine qua non svakog uspjeha, kako klupskog (Cibona), tako i reprezentacije. Vjerojatno nećemo igrati kao Litva, ali osim treniranja obrane i tranzicije (tu bi ulogu opet mogao odigrati Kuki, koji je pred EP 2011. pomogao u postavljanju tranzicijskih kretnji i to se na terenu vidjelo), trebalo bi u odgovarajućoj fazi priprema ozbiljno posvetiti pažnju šuterskim treninzima
[uredio Jotojoto - 30. siječnja 2017. u 20:43]