i sada smučaru, da te pitam o baniću...ne bi mi riječi znao reći, jer o basketu ni ne znaš....

manje više uvijek se slažem s Borisom, jedino ne vjerujem u napredak Tomića u obrambenom skoku. Možda na pripremnim utakmicama, gdje se svi pomalo štede, njegova visina i zagrađivanje je dovoljno dobro, al u pravim utakmicama sumnjam.

Btw, obećao sam sebi da neću diskutirati s Popović hejterima do prvih ozbiljnijih utakmica na EP.

Bilo bi mi draze da je perasovic trener, ali to ne znaci da treba joku unaprijed pribijati na kriz. A to se ovdje masovno radi.

Najjadnije smo izgledali protiv francuza, dakle moj smucarski zakljucak glasi da nam je definitivno trebao marko air banic. Taj bi imao odgovor na njihovu igru, definitivno.

sviđa mi se kad nema utakmica, onda samo mogu čitati pametne analize i viđenja stvari koje se dešavaju. Bile one točne, djelomično točne ili krive, to nema veze. Najgore je nakon utakmica, onda je poplava neukih mišljenja koja su ili euforična ili depresivna, ili šatro objekitvna iz kojih se krije euforija.
Od repke stvarno ne znam što očekivati ove godine. Imamo mi jako lijep roster, ali zbog izbornika ne znam šta očekivati.
Sviđa mi se što igramo prve dve tekme s Portugalom ili Finskom (trenutno je +11 za Portugal, treba im +12) i onda Makedonijom. To bi trebao biti fin uvod, pa dan odmora, pa dvije pobjede u tri tekme nakon toga (CG, BiH, Grčka). Ako odemo dalje s 4-1, idemo u četvrtfinale. A tamo bi bilo koga osim Španjolske. Protiv njih nemamo šanse. Protiv svakog drugog smo autsajder, ali sa šansom za pobjedu.

pa moram priznat da bi rađe u 1/4 finalu španjolsku nego litvu... s litom nebi htio igrat na ovom turniru nikako (ajde, u finalu može) jer imaju fantastičnu publiku a i domaćina suci uvijek vole...
a od ostatka društva ako moramo izabrati još jednog kojeg nećemo onda bi bila španjolska zbog kvalitete...
a kaj se tiče ostalih... svi će u 1/4 finalu vjerojatno bit favoriti protiv nas, ali uz naš maksimalan nastup možemo do pobjede

saznali smo da ćemo prvenstvo otvorit protiv finske

Ajde mogu ja sad malo filozofirat i glumit Mr. Obviousa usput.

Ovo što ima Hrvatska NIJE dobar ždrijeb! Nikako. Dapače - grozan je ždrijeb iz perspektive onih koji ciljaju na medalju.

Iz perspektive onih koji su sretni s ulaskom u četvrtfinale - ždrijeb je vrlo dobar, vrlo povoljan.

I unatoč tome što smo uvijek u povoljnom ždrijebu za četvrtfinale, rijetko kad smo u povoljnom ždrijebu za medalje. A i taj povoljan ždrijeb prokockamo izvlačenjem da bi se kao probali uvuć u polufinale sa sramotnim omjerima pobjeda i poraza.

Ja vjerujem - naši su sportaši dobrim dijelom pošteni ljudi. Kad se provlačiš na jedvite jade do četvrtfinala - podsvjesno oni ne osjećaju da su zaslužili to proć - nemaju onaj protestantski mentalitet da se sve može ispraviti (od druge faze). Taj podsvjesni element onda ispliva u trenutke samouništenja tzv. crne rupe.

Gadno je vjerovati - ponekad i podsvjesno - da nisi nešto zaslužio kad se za to upravo boriš. Zato će baš biti ključan omjer pobjeda i poraza prije prolaska u četvrtfinale (iako postoji naravno mogućnost da ga i ne vidimo ako potcijenimo protivnike). Nije to samo pitanje potvrde uzlazne forme, uigranosti, samopouzdanja nego i osjećaja da ste zaslužili doći negdje i boriti se za nešto - svojim svjesnim i nesvjesnim dijelom.

To sad već spada u segment trenerske psihologije. Odnosno trenerskih predviđanja, viziije, pripravnosti na različite scenarije.

Onda postoji opća psihologija. Ako ste nekad - bilo gdje igrali bilo što s raznim ekipama koje poznajete znat ćete sljedeći osjećaj/stav - onaj kojeg imate prema protivnicima koje uvijek pobjeđujete, onaj prema protivnicima s kojima ste u egalu ili koji su inače jači od vas (imaju bolji omjer).

Kad se mi sretnemo npr. s Litvancima - mi smo njima mušterije. Njihovu ruku u trenutku šuta stabilizira spoznaja da Hrvatsku oni uvijek dobijaju i da nema straha od Hrvatske - pa makar ona vodila prve tri četvrtine. Nama je pak pomisao pobjede na Litvancima odavno nepoznanica i stvara se osjećaj čuda i nesigurnosti kad ulazimo s vodstvom protiv njih u završnicu. Ta nesigurnost zatrese ruku jer smo suočeni s mijenjanjem jedne stvarnosne paradigme - a to je uvijek i svugdje zastrašujuće. Kad oni preokreću deficit - oni imaju osjećaj da STVARI sjedaju na mjesto, da se svijet vraća u normalu, a to ulijeva strašnu sigurnost.

Da bi prelomili takvu paradigmu treba FANATIČNO vjerovati u sebe i pokazati izvrsnost odnosno agresivnost i ustrajnost koja će iznenaditi protivnika. Kao na američkom sudu s porotom - dovoljno je posijati sjeme razumne sumnje u protivnika kako bi se dobila oslobađajuća presuda od optužnice odnosno predvladavajuće paradigme. Jednako tako potrebno je izbrisati svako sjeme sumnje iz svojih redova i unutar ekipe mora postojati konsenzus da Hrvatska ide na zlato - da ulazi u turnir pobijediti ga, osvojiti ga, a ne grabiti utješne nagrade. Objektivni argumenti koje svi možemo nabrojati sada kao prepreku tom cilju - uzmimo kao otpor vjetra, otklon - kako želite. Kad se želi pogoditi neki cilj i postoji takav otklon ide se na gađanje iznad tzv. ''realnih očekivanja'' - jer to je jedini način da se ostvare željeni ciljevi i možda više od toga. Možda pogodak između željenog i idealnog.

Dalje, znam sve zamjerke koje se mogu nabrojati oko Kreše Lončara i složio sam se s Joketom - na temelju iznesenih argumenata - zašto ga je izostavio s popisa. No, usprkos njegovim manama - ono što je npr. taj čovjek unio u četvrtfinale sa Srbijom - bio je STEP. Čovjek se tresao na mjestu čekajući prelazak protivnika u fazu napada. I tu obrambenu vibraciju je prenosio na ostatak svoje ekipe. To je ono što sam već spominjao o transferu energije. Ako igrač snažno i odlučno grabi skok i proslijeđuje loptu - ta se energija prenosi na njegovog suigrača i momčad. Prenosi se čvrstina, snaga, želja - a to najčešće čini razliku između horoka/šuta/tap in-a koji pogodi željezo i izađe i onog koji se prevali unutra. Jednako tako, ako je igrač nesiguran i oklijeva njegovo dodavanje ili završava presječeno ili prenosi takvu flegma vibraciju na svog suigrača. A jedno i drugo - i sigurnost i nesigurnost se ne prenose samo ball handlingom nego i govorom tijela, očiju, lica, reakcijom na datu situaciju. To su jednostavno zakoni svemira i rezonantne vibracije. To vam je ono kad greška vuče grešku ili kad koš vuče koš.

Možda mislite da je ovo sve mambo-džambo filozofiranje. Ali svi veliki treneri kroz povijest nisu bili tudumi nego su bili i jesu treneri-filozofi. To vrijedi za sve sportove.

Pojedinac - igrač može biti svjestan svojih limitacija i slabijih strana. Ali na dobrom treneru je da ga uvjeri kako uz pomoć svojih suigrača, oslanjanja na kolektiv - on može predvladati svoja ograničenja i istaknuti svoje jake aspekte. Tu je sad vrlo važno pronaći balans između 12 pojedinaca - odnosno balans između brige za suigrača i vjere u suigrača. Za primjer - imamo problema sa teškim centrom - vanjski igrač pokušava pomoći Anti ili Stanku ometajući dribling teškaša. Ta pomoć mora imati balans tako da je tu, ali ne pretjerana u smislu da oslobađamo vanjskog igrača na otvoreni šut. Mi smo tu uvijek u raskoraku. To zvuči ovako jednostavno za postić - dobru procjenu itd. - ali u praksi nije uopće jednostavno. Radi se o jednom zamahu ruke previše ili pola koraka viška odnosno manjka u suludoj brzini kada šiba ludi adrenalin i pritisak. U tom balansu leži tajna vrhunske obrane. Treba dobro i brzo razmisliti koji se rizik u obrani, kao i u napadu isplati ili ne isplati u kojem trenutku poduzimati (to je taktička pripremljenost - još dosta niska kod nas).

I gušt je bilo gledat na prošlim prvenstvima npr. Srbiju s prevalentno mladim igračima s dosta mana ili nedostataka kako pokrivaju jedni druge u često pakleno čvrst obrambeni amalgam. Mi bez tog amalgama na ovom ili bilo kojem prvenstvu ne možemo postići ništa ili vrlo malo.

Ivković je počinjao uvijek rano sa svojim pripremama nabijajući svojoj ekipi kondiciju jer je znao da možda nema kvalitetu kojom parirati top reprezentacijama, ali ako budu imali veću kondicionu rezervu/više snage - to će im dopustiti da mogu jasno razmišljati duže od protivnika. Jer kad te prelomi umor, razmišljanje ode - prvo ne možeš više anticipirati ni direktnog protivnika, a kamoli dvojicu ili trojicu i onda na kraju ne znaš ni sam što ćeš uraditi ili tvoj suigrač. Nema više koncentracije i opada šut. Jednostavno ne pratiš i nisi na potrebnoj razini. ( Digresija: imate jedan mali film koji nije toliko o košarci koliko o pedagogiji koji se zove Coach Carter, ali u njemu se na početku jasno prezentira ova filozofija nabijanja kondicije.) Ni šut, ni finese - samo sirova snaga i izdržljivost. Na njih se onda nadograđuje. Taj postulat je Dudi odlično poslužio jer je naravno u toj ekipi bilo i dovoljno talenta. Na ovom mu turniru zbog ozljeda i nekih drugih faktora toga možda i zafali jer je za Eurobasket 2011. prizvana golema količina talenta od strane svih reprezentacija.

Postoje još tu i neke tehnike vizualizacije - ali mislim da je to ono way out there za naš stručni stožer. Ne znam što točno rade, ali meni naši ne izgledaju baš kondiciono superiorni drugim reprezentacijama, kao što nisu ni fizički. Ustvari, izgledali su mi kao da su došli upravo s prženja na moru bacit jednu-dvije tekme u dvorani. Imamo puno napadačkog talenta, ali medalje se ne osvajaju prepucavanjem nego obranom. Bez obrambenog amalgama - bit će opet drama... i neslavni kraj. Nikad se ustvari ne izvlači sigurnost u obrani iz uspješnog napada. Uvijek se uspješan napad izvlači iz sigurne obrane.

Čini se da mi uvijek to nekako računamo naopako - pa kad stane napad, raspadne se i bilo kakva obrana s klasičnim potopom. To bi iz ovih priprema bio tzv. srpsko-australsko-francuski poučak za nas. Jesmo li ga usvojili - to je tek za vidjet.

Drope, svaka čast na postu, uživanciju uz kavu zagarantirana. Summary svih mojih razmišljanja ne samo o ovoj reprezentaciji, nego o košarci uopće nalazi se u tvoje dvije rečenice: ''Nikad se ustvari ne izvlači sigurnost u obrani iz uspješnog napada. Uvijek se uspješan napad izvlači iz sigurne obrane''. Ako ovo nisi pokupio iz nekog filma, knjige ili slično - naklon do poda.