And the prize goes to...

Nego - rasprava o Baniću i Lončaru, pa i Planini je ok. Jedino što mi se čini da nije ok jest tvrdit da negacijska grupa nema pojma samo zato jer je negacijska. To nije argument i ispod je standarda zdrave rasprave.

I dajte ljudi - jadan taj Kus naš. Nije na popisu, šta ga sad koristite stalno kao pošalicu!? (ja sam mu isto spustio i više od par puta kad je bio u igri, ali sad ga uopće nema.) Kakve god bile njegove performanse u prošlosti, čovjek se borio za Hrvatsku, davao svoja ljeta i, čvrsto vjerujem, sve od sebe - BEZ POGOVORA. To ipak treba poštovati. To zaslužuje neko bazično poštovanje.

A što se tiče rasprave o ljudima koji su u formi u sezoni. Često se događa da na turnirima iskaču igrači koji su imali osrednju, pa čak i lošu sezonu - a oni s dobrim sezonama podbace. Ponekad su tome razlozi previsoka očekivanja (samog igrača i drugih) s priležećim nepotrebnim teretom (a i teško je konstantno održavati visoku razinu forme) odnosno viša razina fokusa i motivacije za dokazivanjem kod onih koji smatraju da su podbacili sezonu ili da su mogli bolje. A uglavnom jer dobar sustav, dobra momčad izbacuje igrače u igru, jednako kako loš sustav i loša igra mogu izbaciti vrhunske igrače - iz igre.

Možda to zvuči previše filozofski i metafizički, ali postoji entitet koji se zove kolektivna energija. Npr. Spahija je sjajan majstor stvaranja kolektivne energije (timski mojo). Ona se ostvaruje kad vidite momčad kojoj svi klipovi rade punom parom i to je sjajan osjećaj na terenu (jer pumpanje snage dolazi sa svih strana) i sjajan, predivan prizor - posebice u košarci koja je puno preglednija od ostalih momčadskih sportova.

Gledali smo našu razbijenu vojsku nedavno u četvrtfinalu SP-a U 19 i onaj argentinski stroj koji je mljeo kao vrtlog. Mi odigramo jednu na vrtlog pa se raspadnemo u sljedećoj. Dobar trener zna kako hraniti taj vrtlog, a vrhunski ga zna dovesti do maksimuma kad je najpotrebnije. Kad igrače to nosi, trener postaje čak i sporedan. No trener je ključan u stvaranju takve momčadske kemije gdje svaki igrač inspirira suigrače. Za to je potrebno puno iskustva, vještine psihologa i pedagoga - a Joke je još dosta manjkav pri tom pitanju. Mislim da on igračima nije nikakav autoritet (zašto bi i bio), tako da je jedini način nagovoriti ih potpunom prihvaćanju neke njegove vizije igre. Izostavljanje Lončara, Banića, pa i Planine može biti dobar nudge igračima u tom smjeru - kao: ''O-kej, ove godine stvarno radimo nešto drugačije...''

Ima još jedan manjak ove reprezentacije. Općeniti manjak agresivnosti. Srbija se egzaltira na tom ''Balkanu'' u sebi - a to nisu sve one negativne konotacije - nego STAV. Kad se izađe na teren s agresivnim stavom, nema mlitavosti u obrani, mentalnih blokada i zaboravljanja protivnika. A nećete vjerovat - ima i više pogođenih slobodnih bacanja. Zato jer ne razmišljaš o etiketama koje te čekaju kod kuće ako promašiš, nego samo o tome da vratiš milo za drago onome koji te ''pokosio''. Sve se svodi na to - što si sve spreman učiniti za pobjedu - što često uključuje i neke male prljavosti. Hebiga, al tako je. Samo što naši često to zainaćivanje krivo usmjeravaju. Ne bi onda playu (vidi Ukija) trebao biti fokus: ''Sad ću ja to sve zabit.'' - nego želja da razigra određenog suigrača jer vjeruje u njega - pa makar mu obavio sve i pripremio lako pospremanje umjesto polaganja za osobnu statistiku. I sad ne govorim da je Leni takav egoist - nego da ga ponese želja da dovede momčad prema pobjedi, ali s odabirom pogrešnog načina. To je ključ.

Stalno kao tražimo tog nekog match winnera umjesto da pogledamo povijest i vidimo da pravilna, zdrava, timska sinergija i igra same izbace match winnera - često i posve nenadanog. Što se tiče te potrebne agresivnosti - vidim to zasad u Žoriću i Radoševiću i ajde Popoviću - od pozvanih. Ostali bi trebali ostaviti doma fine kućne manire. Ne zagovaram ja tučnjave ili laktove u glavu ili Saboniske ''Nakiću, ne sviđa mi se tvoja frizura'', nego onu ''no nonsense'' energiju koja je npr. uvijek zračila iz Rađe.

Olimpijada u Pekingu - kreneš s dobrom sinergijom, dobri rezultati - staneš pred Argentinu bez pravog stava - RASPAD sistema plus rasplinuta sinergija. Dođeš na svjetsko u Tursku s pogrešnim (turističkim) stavom i ne možeš nikako izgraditi sinergiju, dakle - Zbogom đaci! Sve su to međuovisne komponente kojima vrhunski trener vlada i povlači kao lutkar konce kompozitne marionete.

Mi nemamo vrhunskog trenera. Tako da možemo samo vjerovat da će se svi zakačiti na jasno obrazloženu i argumentiranu viziju amenovanu internim konsenzusom (jerbo Joketovo unilateralno vježbanje autoriteta bi bilo pišurija samo po sebi) i forsirati je do uspjeha. Podebljah ovo gore jer je Repeša pokazao što se događa kada trener ima viziju koja igračima nije jasna i/ili prihvatljiva ili, na kraju krajeva, kompatibilna s istima.

Mi nemamo nikakve nade na Euru ako idemo tamo sa stavom da imamo KVALITETNE IGRAČE. To neće proć. Mi nemamo Dirka kojem je i loš dan - uspješan dan za njegovu reprezentaciju. Priče o drugoj po snazi centarskoj liniji, itd. To je ništa. Da nam onda Barać i Tomić ne bi bili krivi što nas ništa ne ide. A ništa nas neće ići ako se ne podredimo totalno timskoj igri. Ona će izbacit i pojedinca/pojedince i maštu i sve ostalo. Za početak bi bio zadovoljan samo s nekim temeljnim elemntima košarke - obavezni protok u napadu, kakva-takva tranzicija, građenje skoka. Možda da Joke organizira filmsku večer pa pusti dečkima ''Hoosiers''.

Zašto ja sve ovo pišem ovdje. Pa zato jer sam eto krenuo i ne znam koliko imam više snage za sljedeći post. Toliko sam umoran da sam i od U 20 odustao i prije početka. Umorno je srce hrvatskog navijača, ispuhano - ono tugaljivo i neutješno - ''prdi'' u prazno po internetskim forumima.