Znate zanimljivo mi je - na stranu sad to što imamo mediokritetni stručni stožer i vodstvo saveza ''za u smeće'' - kako se u mnoštvu sportova na velikim međunarodnim turnirima događa da obično eksplodiraju igrači iz reda dva esktrema - koji su tijekom klupske sezone bili srednja žalost ili nisu igrali te oni koji su stvarno vrhunski talenti u formi. Ovu drugu skupinu ne treba ni spominjat, ali meni je zanimljivo kako igrači koji su u biti solidni u klupskoj sezoni relativno podbacuju na turnirima reprezentacija - a ovi osuđeni na klupu ili srednje žalosti, ali s talentom - ugrabe priliku na turnirima.
E sad - je li to pitanje motivacije, psihološke zasićenosti odnosno gladi, psihološkog (ne)opterećenja, dolaženja na turnir relativno odmoreni (gladni košarke) - to je drugi par, u ovom slučaju - košarkaških, opanaka.
Mislim, ja se često sjetim tog nepisanog pravila turnira. Naravno da generalno gledajući na kraju predvlada opća kvaliteta (sa sporadičnim iznenađenjima), ali čak i u momčadima s rosterima nesumnjive kvalitete uvijek iskoče igrači za koje se niste nadali na početku turnira da će dati takav doprinos (viši od njihovog uobičajenog - klupskog).
Dakle, nemojte me pogrešno shvatiti - ne propagiram formulu - više igrača s mediokritetnim performansama u momčadi=bolji učinak na turniru. Već samo zamijećujem kako igrači s potencijalom, ali ne tako dobrim izvedbama kroz sezonu mogu napraviti svašta neočekivano na turnirima. Stoga se često ne brinem kad čitam o lošim učincima npr. Tomića i Banića - jer jednostavno mogu napraviti BOOM na turniru.
Nešto više o ovoj digresiji - kasnije...
Hrvatska košarka - Povratak u budućnost...