Neke stvari se nikad ne mijenjaju. Zapravo, rijetko se mijenjaju. Osjetio se zvuk motora. Toni Kukoč je bio u autu. Kao i toliko puta, u ovih dvadesetak godina. Ili zovem uglavnom kad se vozi, ili se – stalno vozi. I pitanje koje također nisam čuo prvi put.

- Koliko ti vrimena triba?

Uvijek to pita. I uvijek dobije isti odgovor. Desetak minuta. No, neće protestirati ako je više. Ionako se vozio. I nije bio u nekoj žurbi.

Lani je pomogao Joki Vrankoviću na određeno vrijeme u radu reprezentacije. Savjetnik, ako mogu tako napisati da se nitko ne uvrijedi. 

Lani je pomogao Joki Vrankoviću na određeno vrijeme u radu reprezentacije. Savjetnik, ako mogu tako napisati da se nitko ne uvrijedi.

- Je, već smo se dogovorili, bit ću na pripremama, 7-10 dana, dok ne krene serija prijateljskih utakmica.

Što nas čeka u Litvi? Jedno od onih pitanja za milijun dolara.. Ako pogodi.

- Nemam ideju, teško mi je o tome govoriti dok ne vidim.

Ne zna se što Toni Kukoč misli o strancu, ili strancima u hrvatskoj reprezentaciji.

- Ne znam što je to sad došlo, nema beka, nema playa. Uvijek smo ih imali.

Sad nemamo. I ako je tako, kaže većina, treba nam stranac. Meni ne treba, nisam promijenio mišljenje, ali u hrvatskoj košarci, reprezentativnoj, odlučuje samo jedan čovjek. A to nisam ja.

- Ako nemamo playa, a kažu da nemamo, ako je dobar dio europskih reprezentacija angažirao stranca, ako je taj dečko dobar, ako može pomoći, ja sam za. Nemam argumenta biti protiv. Jedino da mu damo neko ime, recimo Draperić. Da bude nekako naš.