Dropshotski je napisao/la:
irilov je napisao/la:
dropshotski, jel film glory road? volim taj film.
da ne ispadne da se samo radi filma javljam- evo, najiskrenije, momci,
ja san izgubija svaku viru u hrvatsku košarku. ztnan da ne zvuči lipo i
tako to...ali tako je...
al ka svaki pravi mazohist isto sve pratin i gledan...
vidin, koplja se lome oko banića, planinić navodno ne želi, a lončara
niko ne spominje. ne mislite da bi on moga imat neku ulogu u ekipi?
Vidi cijeli citat
And the prize goes to...
Nego - rasprava o Baniću i Lončaru, pa i Planini je ok. Jedino što mi se
čini da nije ok jest tvrdit da negacijska grupa nema pojma samo zato
jer je negacijska. To nije argument i ispod je standarda zdrave
rasprave.
I dajte ljudi - jadan taj Kus naš. Nije na popisu, šta ga sad koristite
stalno kao pošalicu!? (ja sam mu isto spustio i više od par puta kad je
bio u igri, ali sad ga uopće nema.) Kakve god bile njegove performanse u
prošlosti, čovjek se borio za Hrvatsku, davao svoja ljeta i, čvrsto
vjerujem, sve od sebe - BEZ POGOVORA. To ipak treba poštovati. To
zaslužuje neko bazično poštovanje.
A što se tiče rasprave o ljudima koji su u formi u sezoni. Često se
događa da na turnirima iskaču igrači koji su imali osrednju, pa čak i
lošu sezonu - a oni s dobrim sezonama podbace. Ponekad su tome razlozi
previsoka očekivanja (samog igrača i drugih) s priležećim nepotrebnim
teretom (a i teško je konstantno održavati visoku razinu forme) odnosno
viša razina fokusa i motivacije za dokazivanjem kod onih koji smatraju
da su podbacili sezonu ili da su mogli bolje. A uglavnom jer dobar
sustav, dobra momčad izbacuje igrače u igru, jednako kako loš sustav i
loša igra mogu izbaciti vrhunske igrače - iz igre.
Možda to zvuči previše filozofski i metafizički, ali postoji entitet
koji se zove kolektivna energija. Npr. Spahija je sjajan majstor
stvaranja kolektivne energije (timski mojo). Ona se ostvaruje kad vidite
momčad kojoj svi klipovi rade punom parom i to je sjajan osjećaj na
terenu (jer pumpanje snage dolazi sa svih strana) i sjajan, predivan
prizor - posebice u košarci koja je puno preglednija od ostalih
momčadskih sportova.
Gledali smo našu razbijenu vojsku nedavno u četvrtfinalu SP-a U 19 i
onaj argentinski stroj koji je mljeo kao vrtlog. Mi odigramo jednu na
vrtlog pa se raspadnemo u sljedećoj. Dobar trener zna kako hraniti taj
vrtlog, a vrhunski ga zna dovesti do maksimuma kad je najpotrebnije. Kad
igrače to nosi, trener postaje čak i sporedan. No trener je ključan u
stvaranju takve momčadske kemije gdje svaki igrač inspirira suigrače. Za
to je potrebno puno iskustva, vještine psihologa i pedagoga - a Joke je
još dosta manjkav pri tom pitanju. Mislim da on igračima nije nikakav
autoritet (zašto bi i bio), tako da je jedini način nagovoriti ih
potpunom prihvaćanju neke njegove vizije igre. Izostavljanje Lončara,
Banića, pa i Planine može biti dobar nudge igračima u tom smjeru - kao:
''O-kej, ove godine stvarno radimo nešto drugačije...''
Ima još jedan manjak ove reprezentacije. Općeniti manjak agresivnosti.
Srbija se egzaltira na tom ''Balkanu'' u sebi - a to nisu sve one
negativne konotacije - nego STAV. Kad se izađe na teren s agresivnim
stavom, nema mlitavosti u obrani, mentalnih blokada i zaboravljanja
protivnika. A nećete vjerovat - ima i više pogođenih slobodnih bacanja.
Zato jer ne razmišljaš o etiketama koje te čekaju kod kuće ako promašiš,
nego samo o tome da vratiš milo za drago onome koji te ''pokosio''. Sve
se svodi na to - što si sve spreman učiniti za pobjedu - što često
uključuje i neke male prljavosti. Hebiga, al tako je. Samo što naši
često to zainaćivanje krivo usmjeravaju. Ne bi onda playu (vidi Ukija)
trebao biti fokus: ''Sad ću ja to sve zabit.'' - nego želja da razigra
određenog suigrača jer vjeruje u njega - pa makar mu obavio sve i
pripremio lako pospremanje umjesto polaganja za osobnu statistiku. I sad
ne govorim da je Leni takav egoist - nego da ga ponese želja da dovede
momčad prema pobjedi, ali s odabirom pogrešnog načina. To je ključ.
Stalno kao tražimo tog nekog match winnera umjesto da pogledamo povijest
i vidimo da pravilna, zdrava, timska sinergija i igra same izbace match
winnera - često i posve nenadanog. Što se tiče te potrebne agresivnosti
- vidim to zasad u Žoriću i Radoševiću i ajde Popoviću - od pozvanih.
Ostali bi trebali ostaviti doma fine kućne manire. Ne zagovaram ja
tučnjave ili laktove u glavu ili Saboniske ''Nakiću, ne sviđa mi se
tvoja frizura'', nego onu ''no nonsense'' energiju koja je npr. uvijek
zračila iz Rađe.
Olimpijada u Pekingu - kreneš s dobrom sinergijom, dobri rezultati -
staneš pred Argentinu bez pravog stava - RASPAD sistema plus rasplinuta
sinergija. Dođeš na svjetsko u Tursku s pogrešnim (turističkim) stavom i
ne možeš nikako izgraditi sinergiju, dakle - Zbogom đaci! Sve su to
međuovisne komponente kojima vrhunski trener vlada i povlači kao lutkar
konce kompozitne marionete.
Mi nemamo vrhunskog trenera. Tako da možemo samo vjerovat da će se svi zakačiti na
jasno obrazloženu i argumentiranu viziju
amenovanu internim konsenzusom (jerbo Joketovo unilateralno vježbanje
autoriteta bi bilo pišurija samo po sebi) i forsirati je do uspjeha.
Podebljah ovo gore jer je Repeša pokazao što se događa kada trener ima
viziju koja igračima nije jasna i/ili prihvatljiva ili, na kraju
krajeva, kompatibilna s istima.
Mi nemamo nikakve nade na Euru ako idemo tamo sa stavom da imamo
KVALITETNE IGRAČE. To neće proć. Mi nemamo Dirka kojem je i loš dan -
uspješan dan za njegovu reprezentaciju. Priče o drugoj po snazi
centarskoj liniji, itd. To je ništa. Da nam onda Barać i Tomić ne bi
bili krivi što nas ništa ne ide. A ništa nas neće ići ako se ne
podredimo totalno timskoj igri. Ona će izbacit i pojedinca/pojedince i
maštu i sve ostalo. Za početak bi bio zadovoljan samo s nekim temeljnim elemntima košarke - obavezni protok u napadu, kakva-takva tranzicija, građenje skoka. Možda da Joke organizira filmsku večer pa pusti
dečkima ''Hoosiers''.
Zašto ja sve ovo pišem ovdje. Pa zato jer sam eto krenuo i ne znam
koliko imam više snage za sljedeći post. Toliko sam umoran da sam i od U
20 odustao i prije početka. Umorno je srce hrvatskog navijača, ispuhano
- ono tugaljivo i neutješno - ''prdi'' u prazno po internetskim
forumima.
puno dobrih, kvalitetnih razmišlljanja. moram reći da mi se posebno dopalo ovo oko izbacivanja igrača, u smislu da im se šalje poruka "radimo nešto novo". to uopće nije loše. dapače, ima smisla. pogotovo što sad imamo pravog playa, a ne ko do sad, playa sa igrom dvice.
isto je dobro što nam je novi izbornik drugačiji od repeše po filozofiji igre. jokina najveća, a ja bih rekao i jedina šansa je to što je generacijski mlađi igračima, te što je za razliku od nekoliko naših bivših izbornika imao odličnu igračku karijeru... možda je to dobitna varijanta.
i posebno se nadam da si u pravu a pro pos ideje o timskim igračima. iako, ima kod nas dosta individua u ekipi koje imaju svoj film. nadam se da će ih ovaj ukrotit...
nadam se dobrom rezultatu...