4. HRVATSKA

Emir: Imamo najboljeg europskog centra, ponajboljeg beka, najboljeg mladog igrača, 3-4 startera u bitnim europskim klubovima s važnim rolama, jednog šutera koji će probati i u NBA zaraditi kruh svojim tricama, još jednog mladog igrača koji bi mogao postati čudo neviđeno. Imamo rotaciju, imamo atmosferu nakon Slovenije, imamo sve što nam treba za pravi uspjeh. Možemo do polufinala, od svih reprezentacija u nekakvoj tranziciji izgledamo najbolje i nikakav domoljubni zanos nije postavljanje ih u krug osvajača medalja.

Ono čega je mene strah je Repeša. Njegove rotacije nikada nisam razumio, a na postavljenu obranu protivnika rijetko pozivamo dobre akcije, ako ih pozivamo uopće jer najčešće sve ovisi o individualnim kvalitetama igrača. Nejasno mi je i kako Hrvatska nikako ne može Tomića iskoristiti kao što ga koriste klubovi pa čovjeka redovno kritiziramo za njegove igre u reprezentaciji, a krivnja svakako nije samo na njemu.

Frančeski: Kako vjerovati nekom tko ti je sto puta pljunuo u oko? Tko ti je sto puta obećavao i ovo i ono samo da bi te na kraju razočarao? Koliko god se želio pridružiti ultraoptimističnim hr navijačima, nabiti rejbanke na oči, dignuti dva srednja prsta u zrak i zaurlati: "Puši mi ga svijete, idemo po medalju", nekako ne mogu. Čak je i ovo četvrto mjesto teški ultraoptimizam. Ne bi me začudilo da završimo na desetom.

Iskreno, imamo jako nepouzdanu i deficitarnu reprezentaciju. Imamo par sjajnih talenata, par jako solidnih igrača, ali opet smo nekako tanašni. Ante Tomić je vrhunski euro-centar, ali opet nema igrača koji će raditi za njega i opet će ga Repeša morati taktički žrtvovati. Tomić je bio jedan od naših najboljih igrača na prošlom Euru iako mu je statistički učinak bio mizeran, čisto zato jer je svojom igrom otvarao prostor za druge. Šteta što većina ljudi to ne vidi pa je Ante kritiziran i kritiziran i kritiziran, a tako će biti i ove godine. Šteta.

Srećom pa on više nije jedina međunarodna zvijezda koju imamo u ekipi. Bogdanović je u zadnjih par godina izrastao u odličnog igrača i trebao bi biti vođa ove ekipe. Damjan Rudež je odradio veličanstvenu polusezonu u Španjolskoj, stvarno je bilo šokantno gledati ga kako izrasta u pouzdanog snajperista u Zaragozi. No pravi razlog zašto se uopće veselim ovom prvenstvu, a ne grizem nokte i kolutam očima kao inače, je dvojac Šarić - Hezonja. Dario je konačno ušutkao većinu kritičara tijekom prošle sezone i pokazao da je, za momka od 20 godina, već sada velik igrač. Ali Hezonja... Hezonju još uvijek čekamo. Nadam se da će Repeša momku dati bar 20 minuta po utakmici, ipak je Mario naš najtalentiraniji igrač. Onih par utakmica na kraju sezone s Barcom bile su briljantne, njegova igra u tranziciji nema premca u Europi, a momak je gladan, gladan, gladan. Ničemu se ne veselim na sljedećem prvenstvu, čak ni povratku Derricka Rosea, koliko igri Marija Hezonje.

Ostatak repke nije na toj razini. Uobičajeni sumnjivci Žorić, Andrić i Markota dat će nam ono što nam uvijek daju na centarskoj liniji - nepouzdanost. Baš kao i plejevi na koje se čovjek jednostavno ne može osloniti (ako ne računate da se možete osloniti na to da će Ukić roknuti tri debilna šuta po utakmici). Ne vjerujem ni Repeši koji me razočarao više puta u životu i koji konstantno radi iste greške, bilo strateške (tvrda, fizička igra koja se zasniva na obrani kad imamo igrače kojima odgovara potpuno različit stil igre) bilo taktičke (hedžanje pikenrola s centrom koje otvara rupetine u reketu koje ne možemo pokriti jer smo prespori da se izrotiramo - na euru smo primali 10 komada na ovakve stvari po utakmici). Svejedno, nakon dugo godina veselim se nastupu Hrvatske na nekom velikom natjecanju. Nadam se da me neće totalno razočarati.

Kreha: Prošle godine smo odlično ukrižali glavu i talent, nema razloga da to ne ponovimo jer praktički šaljemo isti sastav slabiji za Draperovu obranu, ali jači za Air Hezonju te iskustvo velikog turnira za cijelu generaciju. Nemamo kvalitetu na playu niti imamo teškog centra. Gledajući mlađe kategorije, primjetno je da ćemo ovu rečenicu često ponavljati u budućnosti. Tomić opet nema razbijača da mu čuva leđa već on mora glumiti tu ulogu što mu u reprezentativnom dresu ne polazi za rukom jer je prvenstveno igrač finesse. To bi se moglo nadoknaditi stavljanjem Tomića u poziciju da razigrava i lakše finišira. Dok se to ne dogodi nećemo gledati njegova toliko prizivana Barca izdanja. Ono što nam svakako ide u prilog jest da ove navedene minuse možemo dobro zamaskirati. Solidno smo šuterski pokriveni, a izuzetno smo dugi na svim pozicijama (i ovu rečenicu ćemo često ponavljati i ubuduće) i te mismatche možemo koristiti nemilice, npr. Šarić licem, Bogdanović leđima košu. Po potrebi možemo na parket izvesti i cijelu petorku višu od 2 metra. Repeša vodi zanimljivu kombinaciju prokušanih igrača i onih koji tek dolaze. Glavnina momčadi je već dugo skupa, naučila je nositi se s pritiskom bitnih utakmica i to sve skupa daje razloga za priličan optimizam. Dočekali smo renesansu košarke!

Gee: Najveća greška koju čovjek može napraviti je povjerovati u to da vrag ne postoji. Hrvatska košarka se na sjajan način vratila na scenu uspjehom na Eurobasketu, ali, poistovjetiti to s garantiranim uspjehom i na ovom natjecanju, nije pametno. Hrvatska je u Sloveniji bila prosječna košarkaška repka (statistički 7. od 12. koje su prošle u drugu skupinu) koja je uz puno sreće (koja prati hrabre, a to su naši košarkaši i bili i zato im kapa do poda, međutim, nemojmo zaboraviti da su prve tri pobjede na turniru dobili s ukupno 7 razlike - kao da im se vratilo za sve ranije nesretne poraze - a uz to su turnir završili s mizernom koš razlikom od +4 koja jasno upozorava da baš i nisu neka klasa), kroz lakši ždrijeb i koristećiprobleme protivnika s formom, ozljedama i uopće igrom, maksimizirala svoj tadašnji potencijal. Koji danas nije puno veći nego tada, štoviše dalo bi se pričati kako je moguć i određeni regres.

Najveći problem ove reprezentacije i dalje ostaje igra u obrani, točnije taj nesklad između forsiranja identiteta žestoke ekipe na tom dijelu parketa i stvarnosti koja je ipak bliža epitetima haklera. Repešino uporno forsiranje zonskog presinga dovodi do potrošnje energije i nepotrebno široke rotacije te manje minutaže bitnim igračima poput Tomića (u prosjeku je igrao 12 minuta manje od Bogdanovića, ali je svejedno ostvario daleko najbolji +/- učinak, s njim na parketu Hrvatska je bila bolja za 2.5 poena od protivnika, s Bogdanovićem tek za 0.7 poena). To agresivno rotiranje također otvara ogromne rupe u sredini koje obično donose poraz u gustim završnicama kada je zaustaviti protivnika možda i važnije nego zabiti. Stvar uvijek puca na istom momentu, posebice kod branjenja pick igre - izlaskom prvog visokoga izvan reketa na beka, njegovog igrača preuzima drugi visoki, a tu onda već na sljedećem rotiranju naš vanjski igrač kasni zatvoriti rupu u sredini. Ukratko, nitko ne pomaže pomagaču, a kako nemamo atlete koje mogu u dva koraka ispraviti propuste, ova obrana često izgleda potpuno promašena.

Nije problem samo u manjku lateralnog kretanja kod visokih, već i eksplozivnosti kod bočnih - Rudež izgleda kao trojka iz snova za Euro pojmove, Bogdanović kao dvojka, ali toliko su spori u reakcijama na perimetru da ih je nemoguće koristiti zajedno u tim rolama iako fizički tvore potencijalno dominantan swingmanski par u nekakvoj koncepciji zonske obrane (Rudež je tako idealan za rolu stretch četvorke, a tu već imamo takvu gužvu da za njega nema ni sekunde vremena, što znači da će opet morati glumiti da igra obranu na boku). Ono što je Repeša uspio postaviti na noge je presing na loptu - Ukić i Simon su trčali kao nikada u životu ganjajući bekove, ali i tu će ovom prilikom nedostajati ključni terijer, Draper, koji je energijom u obrani često bio pokretač odvajanja u situacijama kada bi se na parketu našao slabiji bekovski par protivnika. Lafayette je sličan igrač zadatka, ali dok ga ne vidim u ozbiljnoj akciji teško je reći kako može odraditi Draperovu rolu u defanzivi.

Uglavnom, Hrvatska obrana će i dalje ostati u najboljem slučaju prosječna, što i nije toliko loše kad ne bi imali izbornika koji se kune kako su agresivnost i važnost igre na tom dijelu parketa osnove njegove filozofije i čemu posvećuje najveći dio priprema i treninga. Što se napada tiče, u Sloveniji se poklopilo da je Bogdanović proigrao kao lider čime je otvorio gomilu prostora na perimetru za Simona i Rudeža, odnosno na vrhu posta za Tomića i Šarića, što su ovi maksimalno koristili. Međutim, ako Simon ne ponovi suludo učinkovitu igru i ako Tomić i dalje na parketu bude provodio tek malo više od pola utakmice, moglo bi biti problema održati čak i tu prosječnost. Naime, i u tom idealnom kontekstu bili smo tek osrednji, a dignuti se na razinu više s napadački limitiranim playevima (Lafayette je navodno nesebičan igrač koji je pod stare dane naučio igrati playmakera i zabiti tricu što ga čini definitivnim napretkom u odnosu na bacača cigli Drapera, ali Ukić je valjda najgori šuter na vanjskim pozicijama s tolikim ovlastima na turniru, puno opasniji za svoju momčad od Rubia koji ipak ima sugirače koji ga mogu sakriti) i pretjeranim miksanjem postava nije lako.

Simon će imati svojih minijatura, Rudež će zabiti svoje iz kuta, ali da se kotrljamo kao lani morat će (opet) igrati košarku života. Također, ne priključi se li Šarić približno volumenom Bogdanoviću i ne bude li Tomić dovoljno u utakmici, stvari bi se i na ovom dijelu parketa mogle zakočiti. Sada već svi znaju da je Bogdanović prva opcija i sigurno će ga drugačije braniti, posebice kada se bude spuštao u post, a tu Šarić mora biti spreman koristiti prostor. U principu, malo tko ima ovakvu mogućnost igrati s pet kreatora na pet pozicija i Repešina odgovornost leži upravo u tome da nađe dovoljno postava koje će maksimalno koristiti taj potencijal umjesto da ga guše (u Sloveniji mu je to donekle uspijevalo, ali, ponavljam, u Sloveniji nam je puno toga išlo od ruke i među onim stvarima na koje nemamo direktan utjecaj).

I tu se uvijek vraćamo na Tomića koji je valjda najkritiziraniji hrvatski košarkaš iako je iz aviona jasno da bez njega ova reprezentacija ne bi bila ni upola dobra kao što je s njim. Nije on genije ni u jednom segmentu igre, daleko od toga, ali čak i usprkos pogrešnoj ulozi koju ima u obrani uspijeva odraditi najbolji posao u zaštiti reketa (ako ga kritizirate pokušajte tek zamisliti kako bi to izgledalo bez njega u reketu i posebice skoku jer mi doslovno, usprkos dužini, prave petice nemamo, što je vjerojatno i glavni razlog zašto igramo tako malo zone i jedina stvar koja opravdava smjer koji forsira Repeša), dok u napadu sve puno bolje funkcionira kada je on na parketu i kada imaš tu dodatnu opciju koja može nešto zabiti, ali prije svega razigrati i s viskog posta pronaći bolju opciju u kutu ili na utrčavanju.

Uf, i tako sam se opet nepotrebno raspisao u situaciji u kojoj se ukratko može reći da Hrvatska ima dovoljno potencijala da se stabilizira među 8 i možda čak opet dođe do polufinala. U što ipak sumnjam jer je ždrijeb ovaj put puno teži nego lani i ima puno, previše, potencijalnih nagaznih mina (ona u osmini finala bi već mogla biti kobna), ali još uvijek smo u fazi kada je bitnije vidjeti neke pomake u igri nego sanjati rezultat (iako smatram da se i kiks može racionalno opravdati, obzirom na stanje ostalih reprezentacija eventualni ne-ulazak među 8 može se nazvati katastrofom, ponajviše zbog eventualnih posljedica nakon turnira po pitanju atmosfere unutar i izvan repke - znamo već kako impulzivno reagira javnost koja ima više gena za rakiju nego za knjigu). Promocija Šarića i Hezonje u nositelja u slučaju prvog, odnosno igrača rotacije u slučaju drugog, bila bi sjajna stvar ravna medalji, a i pomak iz prosječnosti u barem jednoj fazi igre dobro bi došao (za obranu sumnjam, ali napadu nedostaju samo konstanta i disciplina). Do tada smo, svoj širini i dobroj atmosferi usprkos, tek jedni od "ostalih" i glavni adut nam nije toliko igra koliko činjenica da ti "ostali" imaju više problema i puno slabiju kemiju.