Mislim koje su ovo gluparije, na ovom forumu, posebno u zadnje vrijeme, se mogu pročitat strašne gluposti i nebuloze, ali ovakvi komentari su jedni od najgorih.

Kakve jebene veze imaju Hezonja i Markota jedan je 2-3 drugi je cista četvorka koja nema veze s vanjskim pozicijama.

Markoti su konkurencija Saric, Radosevic, Delas, Zubcic i osim Sarica koji je tu ne vidim ni jednog posebno boljeg od Markote sad sto bi ja prije Radosevica, neko Delasa to je druga stvar.

Hezonji su konkurencija Bogdanovic-Simon-Pilepic-Tomas, kakve jebe veze ovaj decko ima s Markotom?

I ovo nema veze s nicim i ja mislim da treba ici, ali ovakvi komentari bez imalo mozga mi dignu zivac isto kao i pljuvanje po mojim posincima Tomicu i Ukicu.

i meni je jako zanjimljivo za pratit koji ce se od mladih igraca znacajni priblizit krugu kandidata za NT.... doduse ne bas samo po regionalnom kljucu/ kao kad splicanin gura katica i delasa.../ vec  svi redom
...ocekujem da ce u tu grupu uc jos i Zubcic, Katic, Mustapic, Babic, Ramljak 2X, Brzoja....samo da nabrojim neke...

Simon odigrao fenomenalno, a Markota odlično prvenstvo?
Moram priznati da ni ja izgleda nisam gledao iste utakmice? Ili imamo različite kriterije glede nečije igre?
Desetak koševa, prosječno. Loša obrana?
Ako su ova dvojca odlični, odnosno, fenomenalni, što je onda Bogdanović?

danas na drugom u 15:59 u novoj hrtovoj emisiji nedjeljom lagano sokoli
dolaze mili horvat u goste..

Strategija je jasna, ako nam je dugogodisnji cilj, plan rada, plan ciklusa, imati ekipu kojoj ce zadatak biti proci skupinu, uspjeh cetvrtfinale a polufinale i drvena medalja biti smatrano razlogom za nacionalni blagdan, onda neka nama Markote, Andrica, Simona, treba reaktivirati Kusa, Marcinkovica, a Hezonji i Marinelliju poruciti djeco draga, ajte vi u Spanjolsku i Sloveniju.

Ili cemo biti pametniji pa konacno poceti graditi ekipu koja ima potencijal za vrh europske kosarke.

Molim bez upadica tipa "mi trenutno bolje nemamo". Imali smo, Radosevica, D. Planinica, pa je ipak isao Andric. Zasto, e pa u onom "zato" i jeste tajna visegodisnjeg propadanja reprezentativne kosarke u Hrvata.

No posto je tema SP 2014. slazem se sa vecinom, zadrzati nositelje iz ovogodisnje ekipe, ubaciti Radosevica umjesto Markote recimo, Baraca umjesto Andrica, jos nebi otpisao mladjeg Delasa, a Antu Delasa zamijeniti po mogucnosti sa Planinicem, jeste pickica ali nam treba. Ako ne on, onda Pilepic, ili bilo tko, samo da udje u rotaciju. Tomasa obavezno voditi, ako konacno bude zdrav, umjesto Simona ako je visak.

sve je to subjektivno... ti kažeš da smo imali bolje i onda kažeš darko planinić umjesto andrića... a ja kažem ne... i kaj sad... nije da je razlika između njih dvojice nebo i zemlja pa da tako mrtav-hladan to možeš reć, jedan ima jedne prednosti i nedostatke, ovaj drugi neke druge, ali razlika u klasi i nije velika...
ajde da nađeš takav negdje primjer velike razlike a da netko nije pozvan (a da bi se odazvao), ali ti to nigdje nisi pronašao...
a stavljati markotu, andrića, simona, pa na kraju krajeva i kusa u istu rečenicu sa marčinkovićem je i više nego komično... prvi su starteri po euroligaškim ekipama (i to ne baš totalno beznačajnim) i ekipama koje su među jačima u ligama koje su jače od primjerice aba lige, a marčinković je na probi u tamo nekom lukoilu...
ja nemam namjeru u reprezentaciji gledati igrače koji će možda za 5 godina (puno sam rekao) biti igračine, a možda se više nitko njih neće niti sječati i pritom nekome ne spominjati majku u negativnom kontekstu... i dok za hezonju u širim popisima sigurno može biti mjesta jer kvalitetu svakako ima (za više ima cijelu sezonu da se pokaže), nije mi jasno po čemu to bi recimo marinelli trebao biti i blizu reprezentacije (iz ovog kuta sada gledano, možda čovjek eksplodira u narednoj sezoni i zasluži i mjesto prvog playa repke), radije recimo taj kus kojeg si se toliko uhvatio nek igra 5-10 minuta u prosjeku, bar znam kaj mogu očekivati

Svašta se priča ovdje vidim. Lijepo, lijepo.

Prva stvar koja je mene zadovoljila na ovom EP-u je što smo (bez obzira na oslabljenu konkurenciju) Hravtska od ''mušterije'' postala ''izazivač''.

I na SP-u ne očekujem da promijeni status u osvajača nego bi naš cilj trebao biti potvrditi status izazivača s puno jačim protivnicima.

Mislim da je prvo i ključno pitanje koje bi se trebalo potezati na forumu i kroz članke sportskih novinara (osim katastrofalno shebanog saveza, naravno) pitanje fenomena ''bolnice na kraju grada''. Ako se već svako prvenstvo ponavlja da stalno naši igrači pate od ozljeda ili vuku nekakve bolesti - to je indikativno loših fizičkih priprema. Sa zanimanjem bih pročitao više mišljenja, po mogućnosti, profesionalnih kineziologa o ovom fenomenu kod hrvatske košarkaške reprezentacije.

Broj 1)
Mi jednostavno ne možemo ići kroz prvenstva kao pokrpana vojska. Ovo se onda prirodno nadovezuje sa drugom točkom.

Broj 2)
Ako si izazivač, znači da se ideš pošteno potući s konkurencijom. Što često znači doslovno se potući. Potući se ne možeš ako nemaš fizičke predispozicije, a posebno ako nemaš fizičke predispozicije i još vučeš ozljede.

To onda izgleda kao dodatna katastrofa kad npr. Simon koji i inače nije uopće vičan obrani ide braniti ozlijeđen. Znači dvostruka, trostruka nepogoda.

Zašto sam izbacio Tomića s mog popisa za SP - iako ga Repeša nikad neće. To što Ante (iako je igrao bolestan ovo prvenstvo) od svojih ranih dana ima baletansku filozofiju oko košarke. S jednim dijelom se slažem. Vještina i inteligencija mogu predvladati u košarci, ali i to je zavisno o poziciji. Tomić je bek zarobljen u tijelu centra. I ako on ne daje u napadu ništa od svoje tehnike - tu nam je puno korisniji Stanko Barać koji ima visinu (može pobrati skokove), ali i masu koja se ne da tako lako izgurati bilo pod svojim ili protivničkim košem.

Ali pazite sad - ironije. Tomića bih vratio u moj sastav da je izbornik netko drugi osim Repeše - koji se Tomića odreći neće. Zašto? Pa zato jer je očito da Repeša ne zna što će sa centrima, ne zna kako stvoriti igru u napadu koja bi im odgovarala.
Od slavnih minulih dana - Hrvatska je imala dva sjajna tehnički nadarena centra s iznimino rijetkim pregledom igre i osjećajem za asistenciju koji su harali Euroligom. Govorim o Vujčiću i Tomiću. Indikativno je da su se obojica propisno obrukala i njihova je napadačka igra u reprezentaciji bila potpuno uništena odnosno nepostojeća kada je za kormilom bio - tko? - Jasmin Repeša.

Za razliku od Spahije, Perasovića i drugih talentiranih trenera u Euroligi - Repeša ne zna igrati s centrima, ne zna postaviti igru s njima i to je upravo ono što nas je rasturilo nakon pobjedničkog niza. Srž naše momčadi na terenu je bila nesigurna, krhka, krta. Pritisak se povećao na vanjsku liniju i Hrvatska je taktičko-strateški svedena na one-trick-ponya. A kad bi taj trik - odnosno vanjski šut stao - ostajali bi bez opcija. Nije stvarno teško igrati protiv takve momčadi, limitirati takvu momčad odnosno razraditi učinkovitu pobjedničku strategiju.

Sviđa mi se kod Repeše što javno pokazuje određenu dozu samokritike i možemo se samo nadati da će se baciti intenzivno na proučavanje centara, njihove fizonomije i fizionomije njihove igre. Oni se ne mogu tretuirati kao playevi niti njihov režim treninga/napora može biti doziran kao bekovima. Ali to je više ono u sferi molitve u prazno.

Tomićeva šizofrenost playmakera PETICE je samo dobila krila Repešinom postavkom igre s centrima bez centara. Ante u reprezentaciji nije imao sustav kao u Barceloni koji ga je ukalupljivao u njegovu pravu ulogu odnosno izvlačio PETICU iz njega u napadu. Tako da smo tim Jasketovim katalizatorom dobili propisno sramoćenje najboljeg centra Eurolige i scene poput one nezaboravne s Tomićem sa loptom u rukama na metar od koša, okretanje od koša i dodavanje Draperu na tricu. Mislim da tu scenu nitko nije i neće zaboraviti.

Zato kad sam razmišljao o postavi za SP - razmišljao sam o postavi koja bi pasala Repešinim specifičnostima. Jer, budimo realni, na stranu neke izvanredne okolnosti - poslije ovog prvenstva Repeša je zacementiran na mjestu izbornika. Ta postava je atletski najpotentnija moguća koja bi mogla izdržati iscrpljujući ritam Repešine obrane i istom zadržati dovoljno lucidnosti u napadu. Tomićeva fina tehnika je nemoguća bez prave postavke - dodavanje dovoljno blizu košu i dovoljno snage/lucidnosti kod igrača samog.

U tim situacijama se preferiraju manje tehnički potkovani igrači poput Baraća koji će se prije sirovom masom probiti do koša i položiti ili zakucati od horoka, polu-horoka ili fade-awaya koji su Tomićeva specijalnost. Zato je Žorić bio efikasniji i korisniji u napadu na ovom prvenstvu od Tomića jer Žora ima dosta siroviju metodu napada. Dosta je jednostavniji. Tu se radi o guranju i forsiranju pod koš ili o otvorenom šutu s poludistance. Nema nikakvih komplikacija.

A kada se izraubaš s Repešinom obranom takav je jednostavniji pristup generalno puno učinkovitiji u napadu. To vam je i jedan od razloga zašto smo mi s jednim Kasunom (svaka čast Mariju) dobili kompletne Španjolce usred Španjolske, a s Tomićem izduvali dvaputa po skoro 30 razlike.

Duda Ivković - diktator-mag - se drži tih fundamentalnih stvari. Zato je srpska košarka tako i žilava, teška kao protivnik. Jer se ide po jednostavnom principu da se prvo fortificiraš ispod koša. Ispod koša moraš imati masu, snagu, silinu da se potučeš i to je srž koja ih vuče bez obzira na bilo kakvu deficitarnost/neučinkovitost kod vanjskih pozicija. Nisam pratio srpsku reprezentaciju tako pomno - ali ono što sam gledao uvijek je to početak s trpanjem ispod koševa i onda se kasnije počne razvijati i vanjski šut. I onda naš klaunoviti Slavko počne izbacivati bombe za odlučujuće trice u zadnjim četvrtinama kao ''to samo Srbi mogu''. Hahaha.

A ustvari se radi samo o najjednostavnijoj, najprirodnijoj evoluciji igre odnosno utakmice. Prvo ti treba sigurnost ispod koša od koje se onda širi na vanjske pozicije. Hrvatska košarka je u svojoj padajućoj spirali gubila upravo zanemarujući ovaj fundamentalni princip koji vrijedi za napad i za obranu. Uvijek se počinjalo sa tricašenjem, znači kretalo izvana, da bi se od trice sve počelo urušavati do kraja utakmice kao kula karata. Oni koji su pogađali trice na početku nisu uspjevali na kraju utakmice pogađati zicere pod košem ili jebena slobodna bacanja.

Većina javnosti je to uvijek pripisivala nekakvom bezmudaštvu ili luzerstvu. Ali, po meni, to je samo ignoriranje osnovnih postulata košarkaške igre koje onda naravno vodi prirodno u propast i poraz. Uz Repešine kontradiktornosti u kojoj igraš igru bez centara, a oslanjaš se na šutere bez intenzivnih šuterskih vježbi koje traju čitave pripreme. Centri su SRŽ ili bi trebali biti SRŽ naše igre, a ne nekakva pripomoć ili ukras. Ali mi smo to nekako zaboravili odnosno hrvatska javnost pod utjecajem Ace Trice i prijatelja.

Možemo onda razotkriti još jednu ironiju unutar ironije. Kako je npr. Repeša uništio igru Vujčića koji je bio čovjek za glavnu rolu u igri pokušavajući ga suludim rotacijama pretvoriti u igrača role. Uvidio je svoju grešku - što je pokazao na ovom prvenstvu. Ali onda je uništio Tomića jasno tvrdeći da je on glavna uzdanica reprezentacije, ali gurajući ga na teren u sustavu koji je bio igra s centrima bez centara. Mislim - bilo bi smiješno da nije tužno izgubiti takav napadački potencijal. Tužno za samog igrača i za momčad u cjelini, pa i za izbornika naravno.

Sad sam se umorio od ovog posta pa ću prekinuti ovdje jer nisam još ni načeo temu igračke inteligencije koja je odlučujući faktor za ''hladnu glavu'' u odlučujućim trenucima i donošenje pravilnih odluka u pravo vrijeme. Do sljedećeg pisanja...

Potpisujem