Svi pričaju o nepostojećoj postavci napada. Ali, ako ste gledali utakmicu protiv Argentine, mogli ste vidjeti niz dobro "odvrćenih" napada, koji su rezultirali slobodnim pozicijama za šut, koje smo eto i pogađali. Lopta je išla, kombiniralo se i općenito je to izgledalo jako dobro.

Jučer nešto dijametralno suprotno, kao da su se prvi put skupili na pripremama: Ukić ili Laf pumpaju loptu i jedva prenose, ostali svi predano skriveni iza svojih obrambenih "parnjaka" po načelu "tko se otvori za pas pi.da".

Ako su se usrali (zašto ako su igrali s njima), onda bih razumio napad, ali obrana? Onakvu beskrvnost, koju simbolički najbolje odražava onaj Rudežov "oprostite gospon, ja bih vas fauliral ak nije problem...neću jako da vas ne zaboli", su stvari za koje sam mislio da su stvar bezmude prošlosti. Očito ni Cvitkovićev odlazak u mirovinu nije dovoljan.

Rudež npr. liči na sebe do 2012., igrač dobrog šuta za kojega ne možeš staviti ruku u vatru da će pogoditi bitnu loptu. Kako to, nakon prošlogodišnjeg EP, pa pogođenih šuteva u zadnjim sekundama u protekloj sezoni. Ako su igrači psihički poljuljani, onda je trener tu da ih stabilizira. Sjećam se da Spahiji npr. nije pošlo za rukom da podigne igrače nakon one pljačke 2005., dok je recimo Repeša dvije godine kasnije podigao momčad nakon poraza od Litve u 1/4 i dobili smo demoraliziranu Francusku i otvorili si prolaz na OI.
Je li Repeši ovo tlaka nakon uhljebljenja u Cedeviti ili je na nekom opakom ego-tripu. Nakon EP 2009. se posipao pepelom i priznao grešku u svemu - od selekcije, priprema i vođenja. Sada su igrači sve krivi?!

Ne znam ni sam što bih dalje mislio. Iako sam jučer drugačije drugačije mislio, danas ću ih gledati i bodriti. Takva ljubav ne hladi se samo tako. Nadam se da i oni tako razmišljaju.