Pa dajte se smirite s tim nabacivanjem centimetarskih cifri - nije da vas gledam s visine - ali mogao bih.
Evo još jednog aspekta o kojem se može razgovarati. Gledajte -
problematično je što mi taktičko-strateški nismo pokazali dovoljno
lukavosti i uvida - osim u utakmicama s Talijanima. Naši igrači npr.
tretiraju od 10+ do 15+ razliku kao bianco ček za trice.
Njihovo je razmišljanje ograničeno najjednostavnijim razmišljanjima - u
smislu ako imaš otvoren šut iskoristi ga ODMAH. Iako je u današnjoj
košarci sve teže doći do otvorenog šuta - on se ne mora uvijek
iskorištavati. Kako bih vam to objasnio - evo ovako. Ne igra se protiv
koša (jer koš je ionako tvoj), nego protiv ekipe. Znam da zvuči glupo -
ali u nekim situacijama je bolje forsirati nekog unutarnjeg igrača nego
iskoristiti slobodnu tricu. Te situacije variraju od protivnika do
protivnika i od jedne postave do druge - od jedne četvrtine do druge.
Još uvijek nam to adaptiranje ne ide od ruke nego samo verglamo jedno
te isto. Protivnik koji je u zaostatku po prirodi stvari pokušava
kompenzirati - a mi i dalje verglamo isto. Onda nije ni čudo da dolazi
stalno do padova. Premalo razmišljamo na terenu i zbog toga se
poboljšavamo tek nakon Jokine minute odmora.
Ono što naši pokušavaju - a to je prerano ubijanje u pojam protivnika
nam se često obije u lice. Slobodna dozvola za tricašenje bi eventualno
trebala biti negdje od +15 naviše ili +20.
I da upotrijebim teniski žargon - premalo miksamo igru. Kako u obrani,
tako i u napadu. Kad je vanjski šut - onda je on u serijama, kad idemo
unutra - onda se to radi u serijama. Možemo se samo nadati da je to
čisto posljedica prijateljsko-pripremne prirode susreta.
U obrani smo još uvijek nestrpljivi i ili smo previše opušteni ili
previše revni. Kad smo previše opušteni popijemo redovito tricu, kad
smo previše revni popijemo pick'n'roll koji obično završi na najgori
način 2+1. To je Bogu za plakat kako i najmanje talentirane ekipe kao
Jordan mogu probat koristiti p'n'r protiv nas i to im uspijeva!
Oni koji su igrali košarku 5 na 5 (evo neću reć profesionalno) znaju da
je ključna razlika u visokom tempu u tom jednom koraku viška ili
manjka. Samo jednom - ma polukoraku koji tvori dobro pokrivanje i
preuzimanju te pomaganje - na vrijeme.
Ljuljamo se još uvijek u ekstremima. Trebamo igrati obranu NA RUBU
prekršaja, a umjesto toga nama igrači ili popiju 3 osobne u jednoj
četvrtini ili popuste nakon prvog prekršaja u mekanost. UMJETNOST
OBRANE NA RUBU PREKRŠAJA je tajna svih velikih trenera. Pogledajte kako
su Španjolci to fino usavršili u košarci (na stranu njihovo afektiranje
na rubu iritantnosti) ili Francuzi u rukometu ili moj omiljeni predmet
gnjeva u nogometu - Talijani. S tim se postižu rezultati.
Na igraču nije samo da postigne tu razinu ravnoteže između grubosti i
legitimnosti, nego i da u datom trenutku prilagodi to doziranje
specifičnom sudačkom kriteriju. To apsolutno nije lako, ali to je ono
što nam treba.
Naravno, za tako nešto potrebna je vrhunska motivacija ostvarena
vrhunskom koncentracijom koju prvenstveno podupire vrhunska fizička
sprema. Nije se lako motivirat u praznoj dvorani u vlastitoj zemlji
(navodno u gradu košarke) protiv objektivno slabijeg i dosta nižeg
Jordana.
Pa opet, loša je vijest činjenica da nije bilo izrazito domaćinskog suđenja, jučerašnja bi utakmica bila u egalu do samog kraja.
Nama danas treba Ukić na parketu i one varijacije udarne petorke kako je svi mi ovdje više-manje zamišljamo.
Ukić-Bogdanović-Tomas-Perić(Lončar)-Tomić. S obzirom da se radi o zadnjoj probi pred SP - to nam je nužno.
Hrvatska košarka - Povratak u budućnost...