Ne očekujem ništa. Ali ovaj popis gore je još i ok, a dalje - boga pitaj.
Joke se doima kao depresija, ali izgled zna često varat. Moramo mu kao i svakom čovjeku dat benefit of a doubt.
Inkomptentni Danko Bananko zvan Sauron hrvatske košarke je uspio ubit u
meni svaku nadu do zadnjeg onog korijena kojeg je posadila sada
nepovratna prva polovica 1990-ih and beyond. U hrvatskom Međuzemlju je
pobjedio Mordor.
Samo neka Joke pomladi momčad pa taman i na en-ten-tini (što će
vjerojatno biti jedna od ozbiljnih metoda selekcije). A ako je i ne
pomladi - baš me briga - za ovo prvenstvo baš me zaboli živo.
U prvoj tekmi se svaki od naših momaka može pojavit na terenu s
kanticom spreja za lakiranje patika - pa odmah opslužit Amerikance dok
im ostavljaju autograme na potiljku.
S Tunisom i Iranom će bit žestok fajt do posljednjeg koša - jedva čekam
vidjet Tunižane kako plaču kad im naš intelektualac Planina uvali jednu
dvostruku Kecmanovku za kraj (0.3 sec of course).
Bit će mi smiješno kad na forum padne netko s Marsa pa kaže; Šta smo do toga došli da nas BRAZIL gazi u košarci!?!?
Ah, zaboravih susjede. Oni su na putu za self-destruct i prije
prvenstva - izabran Bećirko + Lorbek kupio nove peraje, masku i
disalicu za sezonu (dekompresijska priprema za NBA?). Tako da će bit
napeto, ALI arbitraža će odlučit. Lamonica - sudi. Tko će arbitrirat
nego Talijani.
Spremamo im tortu kad onako harambaški ''upadnu'' u 1/8. Vjerojatno su
već kupili povratne karte prije 1/4. Na dočeku na aerodromu nakon
slavne osmine finala stoje dva novinara (Cvitković & random
drinking buddy), a između njih ni manje, ni više nego Repeša. Smrknut
onako, drži šake na bokovima i gleda Joku koji u čudu gleda kako su mu
čvorovi na pertlama/žnjirancima izdržali tako dugo ovaj put. Tišina -
čuje se najava na razglasu: ''Let Propast Airlinesa na relaciji
Zagreb-Barcelona-Istanbul...''
Jasmin hvata zraka i kaže:
PA ŠTO NISI ROTIRAO, ČOVJEČE!?!?! - vadi iz džepa diktafon i pušta ekskluzivnu snimku prigušenog cmizdrenja Nevena Spahije.
Joke šuti. Gleda cipele, cipele gledaju njega. U pozadini Radošević i
Rozić svaki s kuburom u ruci hodaju okrenuti leđima jedan od drugog i
broje korake: ''...3, 4, 5...!''
Bogdanović pita Tomasa: ''A gdje je Pop? Zar nije on došao s nama?''
A Tomas onako s licem kao da mu se ''zgadila košarka'' odgovara: ''Ma ostao u Turskoj da se svađa sa Slovencima.''
Zadnji iz tunela izlazi Anderson s osmijehom od uha do uha: ''E vala,
barem smo pokazali onim Amerikancima čija majka crnu vunu prede! Samo
35 razlike! Bog i Hrvati!''
Nailazi nepopravljivi Prka s tortom i balonima zatečen depresivnim
ozračjem situacije. Planinić izvlači glavu iz torbe s keksima, vrti
zbunjeno glavom i s punim ustima isfrflja: ''ŠTA JE BILO?! JESMO
POBIJEDILI!?''
Ukić kraj njega drma po Nintendu sa slušalicama u ušima i
nezainteresirano dobacuje: ''Jesmo. Jesmo Zoki. Dobili smo... Po
nosu... Opet''
Opaljuju kubure, podiže se gusti dim i pretvara u maglu kroz koju
suvereno kroči Danko Radić s probušenom košarkaškom loptom pod rukom
govoreći: ''Mislim da je ovo samo nastavak jednog predivnog
prijateljstva.''
FADE OUT. THE END. Špica.
Dosad sam bio uvijek optimist i pun podrške. Ali to više nego očigledno ne funkcionira. Ovo je moj trenutačni stav i preporuka.
''Vi koji s bilo kakvom nadom ulazite u predstojeće SP - ostavite svaku nadu na ulazu.''
Pa nek dokažu da smo u krivu - nitko sretniji od nas da smo pogriješili.
Ne znam što je gore - da nam opet zbombaju reprezentaciju kao zadnje
amatere ili da nekim čudom NEVIĐENIM zgrabe broncu pa da Danko Bananko
izađe pred kamere s trijumfalnom izjavom: ''Vidite da se konačno sav
naš marljivi rad u savezu isplatio!''.
It's a loose-loose situation. Apparently.
Hrvatska košarka - Povratak u budućnost...