Danko-Bananko - BA-NA-NA MAN.

A pazi pitanja - šta mislite dokle ćemo dogurat.

Pazite - kad bi sanjarili - sve je spremno za najveću filmsku sportsku priču. Hrvatska - mala i ponosna zemlja imala je na svom začetku svoje najveće heroje košarkaše i jednog jedinog kapetana (neki su plakali za Titom, neki za Tuđmanom - ja samo za Draženom). Barcelona - sjaj. Na autocesti u Njemačkoj - neviđena tragedija. Posljednje prvenstvo - iz političkog vrha naredili ne smijemo se susresti s Jugoslavijom u finalu i riskirati poraz ni u kom slučaju - bio bi to udarac za moral trupa. Ne slažu se svi s takvim ''napucima'' vrhovnog stožera koji se voli miješati u sve sportove. U polufinalu - samo se Rađa bori i još se svađa s čitavom klupom na time-out-ovima. Rasulo vlada bez kapetana. Odlazak s postolja - ne vraćanje na postolje. Godine rasula, jada i propasti. Nevjerojatni porazi se nižu jedan za drugim za reprezentaciju koji svi napuštaju. Polako se gase najveći klubovi - nogomet pa rukomet se uzdižu u neslućene visine te otimaju sav podmladak koji se ne tako davno masovno gužvao pod obručima. Igrališta zjape prazna - drvene table s igrališta i iz parkova se koriste za potpalu ili skateboard odskočne rampe. Zaljubljenika je sve manje. Svaki novi debakl ubrizgava sve više otrova u srce i ubija jednog po jednog stare košarkaške pristalice.

Javlja se nova nada i to ni manje ni više usred Srbije i Crne Gore. KRAĐA! Gorčina trostruko veća. Sve što je bilo dobro se raspada. Optužbe, rekriminacije i jedno istinsko govno - Bruno Kovačević skuplja poene na centralnom dnevniku. Sve se pretvara u cirkus. Klubovi koji su nekoć harali Europom sada propadaju u ligu za ništa ili su pred financijskim kolapsom. Borimo se zubima i noktima, rukama i nogama da se nekako vratimo barem na natjecanja. Nadamo se medalji, ali neslavno propadamo. Slavimo svake godine godišnjicu smrti pokojnog Kapetana, a od košarke ni K. Jedini od starih komentatora se propio odavno i priča samo budalaštine i u onim trenucima kada je košarka dozvoljena na televiziji. Skoro svi klubovi ostaju bez novca dok od drugih nije ostalo puno više od imena. HR košarka je u smeću. Stara garda koja je nešto obećavala, ali je uništena krađom skoro se totalno raspala. Ostalo je još nešto iskusnijih i šaka golobradih mladića.

Dolaze Iz zemlje kojoj su ostale samo uspomene i košarkaški ekvivalent nuklearne zime i gdje već dugi niz godina haraju bande nesposobnih mutanata mentalno deformiranih radijacijom gluposti i pohlepe (a još su i bivši suci). Iz takve pustopoljine dolaze ti mladići koje šalju na prvo SP u nitko se više ni ne sjeća koliko vremena - kako bi skupljali masnice i bili premlaćivani za skupljanje iskustva - i još k tome - kao za K... prva im je utakmica zakazana upravo s najjačom momčadi svijeta.

Taj rag-tag band nesuđenih wanna-be junaka je posve svjestan da ako izgube svi će osim 16 ljudi u domovini žaliti s njima - jer ih toliko i prati. A znaju da ako pobjede - samo će proslaviti zle mutante koji nekako opstaju na vlasti - kao žohari - ne može im ništa ni nuklearna zima. Čak iako pobjede tri utakmice u grupi - znaju da se opet neće nitko uzbuđivati jer svi računaju na to da će ispasti u osmini finala - a ako ne tada - bez ikakve sumnje u četvrtfinalu. Za četvrtfinale će ih potapšati po leđima - mutanti i onih 16 preostalih zaljubljenika.

Izbor im je sumoran, iskustva je malo, trener je neiskusan i nedovoljno pripremljen. Svi su s pokrićem uvjereni da ni u snu ne mogu do medalje - ni taj trener, a ni ta momčad. Popunjava se dvorana za prvu utakmicu, a ispred njih se pojavljuju NBA mastodonti koji su viši, brži, jači i precizniji od njih - dapače mogu skočit i zubima otkinut semafor za napad. I naravno da nitko od njih niti ne zna kako se itko u hrvatskoj reprezentaciji zove, niti su ikada čuli, niti su zapamtili iako im je pomoćni trener rekao - jer glavni isto vjerojatno ne zna nijedno ime osim Ukić i Planinić.

Eto - ovo vam je uvod u film. Pa ajd sad vi napravite uvjerljiv film u kojem nakon svega ovoga dolazimo do medalje.

I to su vam ukratko naše šanse.

Možda ako ubacimo neke dirljive scene gdje ''siva eminencija'' Toni Kukoć dolazi do starog Kasunovog kvarta i pokušava ga nizom motivacijskih nagovorit da se vrati na još jedan zadnji juriš. Pa onda ovaj nakon nećkanja pristane u zadnji čas - kako to ide u filmovima.
 
Ne znam koliko ima budala kao što sam ja - koji bi i platili da pogledaju tako suludo neuvjerljiv film, ali evo jedan postoji.

Naravno, mi odavno ne živimo u filmovima - otkad je preminuo naš glavni režiser. I nijedna još nova generacija nije postigla ništa - sebi ili barem njemu na čast. Borili se jesu, ali ono što je nekoć slomljeno nije još popravljeno, a ostalo su pojeli ili jedu - žohari.

Odoh još malo tugovat sad... Vratim se kad budem bolje volje.

Da - koje su naše šanse... Isuse Kriste!