Iznosim viđenje situacije točnije moguće smjernice kako bi koncept košarkaških natjecanja izgledao da sve skupa ima nekog smisla, odnosno kako je to možda i moglo izgledati da se nisu pojavili neki drugi interesi koje malo tko od dugogodišnjih pratitelja sportskih događaja može prihvatiti kao dobro rješenja…
Prvu ABA ligu reducirati na 10 klubova, te umjesto sadašnjeg sistema doigravanja vratiti klasični Final 4. {18 + (2) utakmice u sezoni.
Drugu ABA ligu podijeliti na dvije skupine/divizije (Zapadnu: SLO, HRV, BIH, te Istočnu: SRB, CG, MKD), a da obje skupine sadržavaju po 8 klubova. Predvidjeti i manje doigravanje za ulazak u prvu ABA ligu. {14 + (4 + 2) utakmice u sezoni}
Općenito ABA liga (prva ili druga) treba ostati kako spona između vrhunskog klupskog europskog košarkaškog nivoa i baze što nudi domaća liga; ali nikako ne sama sebi svrha ili isključivi cilj rukovodećih hrvatskih klubova kako je nažalost već godinama.
Prvu hrvatsku ligu (Premijer liga ili 'Premijerka') zadržati na 12 klubova; tako da klubovi sudionici ABA-e igraju dvokružno protiv svih sudionika Premijerke {22 utakmice tokom sezone}, dok oni klubovi koji ne sudjeluju u ABA-i igraju trokužno (točnije imaju 2 meča protiv ABA-ligaša, a 3 protiv svih ostalih premijerligaša u regularnom-'kružnom' tijeku sezone) {cca. 28..31 utakmica tokom sezone}. Poredak se određuje na osnovu omjera (ili postotka) pobjeda-poraza u regularnom tijeku sezone (uzimajući u obzir i eventualne slučajeve neodigravanja utakmica, ali to ide s doradom). Najboljih 8 plasiranih nastavlja u eliminacijskom doigravanju, koje se igra na dvije ili tri pobjede {dodatnih 2..11 utakmica na kraju sezone}.
Ujediniti sadašnji ULEB-ov EuroCup i sadašnju FIBA-inu Ligu prvaka u jedinstveno natjecanje, a u tom natjecanju svoju šansu bi trebali tražiti klubovi kao Olimpija, Cibona, Budućnost i drugi. {14 + 6 + (2..5) utakmice u sezoni}
Nastojati broj utakmica tokom sezone zadržati u razumnim okvirima, makar to značilo radikalan zaokret u odnosu na sadašnju politiku tj. politike kojom se (besramno) vode krovne organizacije (ULEB, FIBA, ABA, pa i HKS). Jednako tako raspored odigravanja utakmica učiniti smislenijim i primjerenijim kako klubovima tako i ostalim pratiteljima.
A jedan od ciljeva jest da Hrvatska ima po sezoni barem 2-3 kluba koja će igrati europska klupska natjecanja; i obrnuto – europska klupska natjecanja bi trebala biti koncipirana na način primamljiv klubovima. ULEB-ova Euroliga jest krema klupske košarke, realno ona je postala svijet za sebe; te nerealno je da u nju ulaze klubovi poput Cibone, Splita, Zadra, pa makar samo nakratko i kao prolaznici (C. Zvezda ili Cedevita-Olimpija su kroz ovu eru kompetitivniji). No valjda se može naći neki kompromis na relaciji ULEB-FIBA u vidu jedne-do-dvije jake klupske lige koje bi obuhvaćale veći broj zemalja i klubova gdje košarka ima renome.
