Pa evo. Nek se svatko stavi u poziciju da je na plaći 9/12 mjeseci u godini, a da usto mora radit i ostala tri miseca na sebi bez plaće. Pa onda, za taj posao imate 5-6 tisuća kuna i usto nemate ni zdravstveno, ni mirovinsko niti staž niti išta šta svatko normalan u vašoj okolini ima.

I sve je to ok do neke 22. ili 23. godine života. Znači, niste se probili do nekih viših razina i bogatih ugovora, klupski ste igrač i jedini izlaz vam je posao uz igranje. Dakle, otpisujete svaku mogućnost napretka i samo se nadate na nećete nazadovat. 

Kome sve ovo može biti motiv? Pa smiješno je uopće pričat ispod 10 tisuća kuna za solidnog igrača koji i dalje traži napredak kroz rad, pravilnu ishranu, individualan rad i slično.

Što vi možete s 5-6 tisuća? I usto neredovitih kod nekih klubova. Ništa. Koliko samo koštaju suplementi, koliko ta ishrana koja je tijelu potrebna i koliko individualan rad. 

Pa i sve da vam klub to omogući, opet se postavlja pitanje - šta san ja s 30 godina. Šta imam od svega. Šta dalje u životu?

Ne triba se čudit šta nam sportovi, osim nogometa, propadaju. A šta je najluđe, ja ne vidim koje je to rješenje. Odnosno znam, jake korporacije koje će gurati cijelu priču. I opet, a koje su to i gdje su. Koliko ih ima i zašto bi dali iz čista mira kad naše tržište nije zanmljivo u većim okvirima.