Pogledao sam većinu jučerašnje utakmice Splita i Cibone.
U načelu, Split je bolje odigrao timski, iako nije to bila utakmica za pamćenje - vjerojatno očekivanja od ishoda utakmice.
Ključ je bio sjajni Stanković. Neću se sad baviti predviđanjima o njegovoj budućnosti/potencijalu (reklo bi se da je završio fizicki rast?) ali jučer sjajan na lopti, brz, prodoran, ubojit na šutu, obrana, čista 5 od utakmice.
Kad god je trebalo stabilizirati igru, odbiti povratak Cibone, Stanković je bio u igri.
S druge strane, jedna od slabijih Ukićevih utakmica. Bilo je tu lijepih poteza, ali jučer nije bio "onaj pravi". Nerijetko su se on i Perić našli u matchupu u bilo je tu dobrih poteza i s jedne i druge strane, ali od Cibone je to nekako bilo to. Nastojali su biti čvrsti u obrani i to je uglavnom bilo o.k.
Split sa više širine, dvojac visokih držao skok i reket, Blažević konačno pogodio tricu (x puta odgađao taj šut i na kraju uzeo kad nije imao kome dati loptu), dva najmlađa Maher i Ćošković sa finom minutažom i doprinosom u kotroli lopte i šutu izvana.
Kod Splita naglašenija kemija. Pitam se, čija li je to zasluga 🤔. Nije valjda od "pisara po tabli"...