nas spahija ima zanimljiva razmisljanja o stvaranju igraca, posebice o "izgradnji" mladih kosarkasa.
u ovim ulomcima iz intervjua kojeg je svojedobno dao sarajevskim danima (a taj je intervju na internetu iskopao naravno bukovcan ) on prica o krizi proizvodnje klasnih kosarkasa u vecini zemalja ex-yu i ulozi trenera u izgradnji igraca. godi vidjeti da jedan hrvatski trener prepoznaje u cem je problem:
[QUOTE]SPAHIJA: Bivša Jugoslavija i Rusija davale su sebi ekskluzivno pravo u proizvodnji najboljih igrača. I šta nam se desilo? Da smo mi jedno 10 godina odspavali a neki drugi su radili, tako da sad imate Hidajeta koji je turska škola, imate Parkera koji je Francuz, Nowitzkog koji je Nijemac. To ja pokušavam objasniti i mislim da dosta ljudi paušalno pristupa kad govori o krizi hrvatske košarke ili krizi košarke na ovim prostorima, jer čim krenete u analizu, onda vidite da se tu zapravo o nečem drugom radi; zemlje koje su sad na Evropskom prvenstvu osvojile medalje, zapravo imaju u svojim sastavima sjajne NBA igrače: Hidajet je iznio Tursku do finala, Parker je napravio za Francusku sjajan posao, Nowitzki za Njemačku, o Jugoslaviji neću ni da govorim, oni su zapravo jedini sa ovih prostora koji nisu napustili principe rada iz prethodnih godina.
(...)
DANI: Ko je za Vas najbolji svjetski trener?
SPAHIJA: Za mene su najbolji oni treneri koji naprave dvjesto posto od realnih mogućnosti svoga tima. Znači, evidento je da je Zmago Sagadin jedan od najboljih trenera sa ovih prostora jer je u jednom klubu već pet godina, svih tih pet godina je dvorana puna, svake godine ima igrača koji izađu na draft. Meni je kod Boše Tanjevića od svih medalja možda vrednije to što je napravio sa Kasertom od dna do vrha. Takav sustav cijenim. Osobno nemam jednog trenera za kojeg bih mogao reći da je najbolji trener, ali ima puno vrhunskih trenera koje pratim, puno više u NCAA nego u NBA, jer tamo se izgrađuju igrači i njihovi personaliteti, što je na ovim prostorima apsolutno zapušteno. Stvaraju se zvijezde prije nego što to one i jesu, jer veliki je novac u igri. Da biste vi zaradili 200-300 tisuća dolara u vrijeme Kićanovića, Delibašića, Dalipagića, vi ste morali imati 28 godina, odigranih 120 utakmica za reprezentaciju, tisuće i tisuće koševa. Danas je dovoljno da jedan direktor kluba kaže da ste vi vrhunski potencijal i da vas potpiše na pet godina po 200 tisuća dolara po sezoni i da pravite probleme i drugim igračima i svom treneru.