Iza mene je 24 godine sreće, trauma, neprospavanih noći, nervoze, razbijanja živciranja i sve to zbog ovog prokleto dobrog sporta u koji sam nepovratno zaljubljen. Naravno vrhunac su uvijek i zauvijek bile reprezentativne pustolovine, nije bitno jeli u pitanju 92 kada sam kao neki mladi klinac pobjegao s crte kako bi mogao gledati Dražena i ekipu i tom famoznom velikom finalu. još pamtim da me struja jebaval od početka do kraja, no eto uspio sam to pogledati i onda godinama poslije to sam pogledao 100-njak puta onu čuvenu " spusti se Franjo"
Nakon toga nekako kreće ovaj moj šut s košarkom, prava trauma kao da mi nije ratna bila dovoljna. Pogibija kapetan, totalni raspad u narednim godinam, morao sam čak gledati i onu "Pepsijevu reprezentaciju" vjerovatno najgoru u povijesti ovoga sporta kod Hrvata.. I kao da to nije bilo dosta, gledao sam i ove Španjolce u Beogradu, jebem ti kako smo tada bili jaki, ali jbg Lacigan njihov najbolji igrač u crnom odlučio je drugačije. 
Ni to mi nije bilo dosta nego me Asa uništio s onim Turcima na + 18 jebenih, jao, jao ni u ratu nisam tablete pio za smirenje, a tada sam mjesec dana.
I baš kada pomsiliš da je dosta sjebe te prvo Pop pa krenu otkazi ili ti se godinama poslije desi i Češka.....
Nije baš bilo sve tako crno pamti se i Tomasov šut španjolcima, pamti se i onaj predolimpijski turnir prije 8 godina, pamte se čak i one kvalifikacije kada je jedini frajer opet bio, a tko bi drugi nego Roko, vratio je Babu na pravi put iz kafane izmolio Repešu i promovirao Šarića, nekako je tada sve krenulo, desilo se i ono polufinale, a onda kada su ih svi otpisali, kada su imali tretman kao reprezentacija u kriketu "ukazao" se Asa, i dok su svi radili #CRO i naganjali "huligane" radi pet baklji i Mamić im prodavao fore, dok su se spominjali Orijunaši i nacionalna sigurnost oviu dečki su se u miru pripremali i opet otkazi, problemi, "otpisani" su za njih još bili u duplo boljoj poziciji.
Dogodi se Torino, popušiše prvu i onda je krenuo show, krenuo je i došao upravo tu gdje smo sada 30 minuta do meni apsolutno najdražeg košarkaškog turnira ikada. Da čak dražeg i od onoga 92 kada sam ipak mislio više o svojoj glavi nego o košarci. Mlada ekipa, jebeno drčna, sa stavom bez pritiska i bez presinga za nas posljednje mohikance još su jednom došli u prvi plan.
Kako će završiti nebitno, hoće li me natjerati da pizdim hoće, hoću li biti nervozan, hoću, ali jebeš ti to taj osjećaj pred početak kao da ga prvi put stavljaš, kao kada se prvi put uništiš u kafani i otkriješ da si "jeben", to je taj osjeća juvijek i zauvijek, a sada izražen nekako posebno, sretno s osmjehom jer jebe ti se budućnost pripada nama i siguran sam da će tako biti, ovo je samo početak jednog kruga i završetak jednog drugog koji je trajao dugo, predugo.....
Zato IDEMO ZGAZITI TE ŠPANJOLCE JEBEM TI........