Sva ova priča o odnosu navijača prema klubu i obratno mi liči na jednu neraskidivu ljubav kojoj smo svjedoci svaki dan. Mislim na ljubav između roditelja i djece. A u ovoj situaciji se mi ponašamo kao roditelji jednog nadobudnog tinejdžera koji je ušao u pubertet i misli da je svijet njegov.
I gledamo ga kako je porastao, kako to više nije ona beba iz kolijevke, sjećamo se njegovih prvih koraka, prvih riječi, prvog dana u školi. A on se ne sjeća ničega, jer ga tresu hormoni, jer misli d može sve sam. Ne zna da smo mi bili u njegovim godinama, a on nije bio u našim.
A mi upozoravamo, gorimo, hladimo se, ali i dalje volimo svoje dijete...
nazalost organizovanog navijanja dok je ove uprave nece vise biti,tako da ce atmosfera na partizanovim mecevima biti slicna kao i na ciboninim...partizan sa i bez grobara nije isti...tuzan kraj jedne lijepe price