nama ce bit najbolje mjerilo utakmica protiv Cedevite J u Zagrebu

Ne znam da li je to ikad bila tema na ovom forumu, ali

Kako ste zavolili kosarku, što je to da vas je najvise privuklo ovom sportu i da li vam je kosarka sport broj 1 kojeg pratite?

Evo da ja odgovorim, 1.sport kojeg se kao dite sjecam je kosarka i Jugoplastika, urezane su mi u pamcenju utakmice s Arisom i finale prvenstva protiv Crvene Zvezde kad mi je kao ditetu ostalo u sjecanju da smo ih do pred kraj vodili preko 30 razlike uz simultanku Kukoča, kasnije sam nasao snimku te utakmice

Prvi sport nogomet i klub Hajduk, pracenje i zivljenje Hajduka, ali uvik u meni praznina i tuga, prije svega nevjerica što je košarka nestala, rezultatski ponor koji je bio nezamisliv do prije 30 god, pa nestajanje utakmica s drzavne tv koja je svima dostupna, utakmice reprezentacije koje su jako slabo medijski popracene i klubovi koji ne igraju Europu vec skoro pa 2 desetljeca, cast iznimkama i nekim kvalifikacijama eurokupova

Volim Hajduka i to je kao dio obitelji, ali kad vidimo da je barem 5 posto novca koji u ovom gradu generira Hajduk isao na kosarku i Split mozda bi i sportska slika grada bila zdravija i kosarka opcenito u Cro bila na visoj razini

Kad vidim koliko dice trenira kosarku u usporedbi s nekim drugim sportovima kojima svaka cast, srce me boli

Jer pitam se sta ce biti od nase kosarke u iducih 30 god, mozemo li se vratiti na neke barem pristojne grane i dignuti taj sport na mjesto koje mu je oduvijek pripadalo u Cro sportskoj povijesti

Fali rezultat da se to digne na vecu razinu i bude vise gledano i na tv i u dvoranama, Hrvati vole kosarku i to nikad nece nestati

Eto di nam je košarka. Čovik napiše veliki, iskreni post o tome zašto voli košarku. Očekivao bi bar nekakvu reakciju na to. I šta? Tri dana niko, ništa. Nije samo stvar love koje u košarci (a ni u drugim sportovima, osim nogometa) nema. Ljudima nije stalo. Drndaju po mobitelu i misle da im je sve na dohvat ruke, a život prolazi kraj njih. 

Zašto ja volim košarku. Jer je dok sam bio dite, zimi i u proliće, svaku subotu u 17 na TV bila utakmica ondašnje lige, a u 20 bi me ćaća vodio na Alkara (još u Jedinstvenoj hrvatskoj ligi šta je onda bio treći rang natjecanja jer su iznad toga bile prva i druga liga, još nije bilo prve A i B). Onda je došao Dražen i to je bilo čudo za gledati i još sam sa ekipom iša gledat Alkara u proboju do finala kupa i ulazak u prvu B. Poslin je došla velika Jugoplastika, ali sam do tada bio već 100% zaražen. I još jedna stvar. Tada se basket igra kad si god moga doć do koša.

Da, al isto bez rezultata nema ni interesa. Nasi rezultati su katastrofalni, kako reprezentativni, tako i klupski, tako da ovo nije nista zacudno.

Ajmo ovako, da sutra neki investitor uđe u klub i ulozi dobru paru, postanemo prvaci Hrvatske, borimo se za vrh Abe i Eurocupa... Garantiran ti da zbog povecanog interesa ne bi vise mogli igrat u maloj dvorani i da bi utrostrucili omladinski pogon. Da bi zarazija dicu moras im dat idole. Pa nece se dica zakacit na kosarku gledajuc Kalajzica i Bensona...

Bas ka i Nostradamauda, i mene je zarazila ona Kukijeva Jugoplastika i bolujen od te "zutice" vec skoro 40 godina.

Ja sam se navukao na košarku gledajući SP u Ljubljani 1970 (dječačić od 7 godina tada) na crno-bijelom tv-u i čudeći se maestralnom Kreši Čosiću, pa gledajući uživo cijelu sezonu Jugoplastiku 1971/72, godinu nakon njihovog osvajanja prvenstva Juge, Petorka: Mihailo Manović (razigravač, visok olo 175), Rato Tvrdić (bek šuter od 183), Damir Šolman (ekstremno visoko nisko krilo od 199), Zvonko Prug (krilni centar od 193, nešto kao P.J. Tucker) te Petar Skansi, pokretni, snažni centar od 205 (visoka postava za ono doba).

Od tada, 53 godine košarke uživo, dio tadašnjeg vojnog roka u Šibeniku 81/82 godine kada sam gledao Dražena uživo godinu prije osvajanja prvenstva Jugoslavije. Kad danas nekom pričam kako tada Dražen nije imao brzinu, skok pa ni šut dalje od reketa, malo ih vjeruje, ali je svejedno bio najbolji na terenu s 18 godina i to tako što je driblingom izluđivao protivnike i dolazio u situaciju zicera za sebe (sve bliže od vrha reketa), a i za druge. Mora da je tu sposobnost dobio od pustih samostalnih treninga u kojima je driblao stolice, pa su i obrambeni igrači izgledali kao stolice pored njega. Pa prva sezona u Ciboni, ulazi protiv D'Antonia, Premiera i Meneghina te prvo hrvatsko osvajanje Kupa prvaka. Radnik kakav je bio, nadogradio je brzinu, skok i šut (tek u drugoj godini Eurolige u Ciboni, u prvoj je carevao "Aco Trica" a Dražen nije ni pokušavao). Tada je s brzinom dobio i skok za zakucavanje, koje u onoj mojoj sezoni u Šibeniku nije ni mogao izvesti. Šta rad napravi od "čovika". brzinu je, koliko se sijećam, pored utezima, dobio bezbrojnim kratkim sprintovima u dugotrakjnim treninzima u Zagrebu.

Onda Jugoplastika i Pop 84 i tri Kupa prvaka, prvog sam gledao kao student u Zagrebu...

NADA u Hrvatsku košarku umire posljednja, ono što nam nedostaje su treneri učitelji na prelazu iz juniora u seniore (pozdrav treneru Matovu i Zadarskim trenerima kao rijetkim ptičicama...) i škola stvaranja bekova, kako razigravača, tako i šutera. Oboje možda možemo riješiti uvozom stranih stručnjaka i stranog reprezentativnog beka kao mentora i demonstratora našim mladim, perspekrtivnim bekovima. Ne zvijezde da na svojim plećima nosi naše nedorasle reprezentativce, nego igrača zadatka, tipa Draper iz Slovenije...

Oni koji se sa mnom ne slažu oko mentora/demonstratora, neka zamisle kako Kalajžić podučava mlađe reprezentativne kolege driblingu lijevom rukom...

Čekam Luku Ukića, Zdravka Perića i Šimu Vlaića, kojima možda i ne bude trebao bek demonstrator.

Nisu ni prije rezultati bili uvik vrhunski. Rad je bio vrhunski. Jugoplastika je, čini mi se, '81. ispala iz prve lige. I šta se dogodilo? Brzinski povratak, nastavak vrhunskog rada (čuo sam da je Krešo Ćosić nakon treninga ostaja satima individualno radit sa Rađom, Sobinom i Čekom) i '88. si prvak Europe i to sa jezgrom momčadi od tvojih igrača (Kukoč, Rađa, Sobin, Perasović, Burić). Sa strane su bili samo Duško Ivanović i Sretenović.

Znam bila su to druga vrimena, igrači nisu mogli ić vanka. Sad svi čekamo nekog imaginarnog bogataša koji će dat novce i sve će biti super.

I slažem se. Kalajžić i Benson neće nikoga navest da počnu igrat košarku (pogotovo Benson).