Košarkaško gradilište otvoreno je u sezoni 1985./86. Na Jugoplastikinoj je klupi sezonu počeo zadarski učitelj Slavko Trninić, ali je nakon samo dva kola dao neopozivu ostavku. A na njegovo je mjesto klupska uprava dovela iznenađujuće rješenje — Zorana Slavnića. Koji je sezonu ranije vodio baš Partizan

Slavnić je odmah u seniorsku momčad promovirao “supertalentiranog, ali premršavog” 18-godišnjeg Tonija Kukoča, kojeg je tamo dočekao godinu stariji Dino Rađa. Slavnić je prepoznao što u njima buja, baš kao što je godinu ranije prepoznao što Partizan ima u njihovu vršnjaku Aleksandru Đorđeviću.

Bilo je to vrijeme Cibone Dražena Petrovića, koja je branila naslov prvaka i bila prvi favorit za treću titulu u nizu. No, u majstorici finala zaskočio ju je Zadar s Petrom Popovićem, Stojkom Vrankovićem, Veljkom Petranovićem, Ivicom Obadom, Darkom Pahlićem. Splitska i beogradska momčad tek su počele slagati kockice.

U ljeto 1986. Partizan je doveo trojicu sjajnih mladih igrača koji su odmah uzeli uzde i promijenili krvotok svlačionice. Iz Budućnosti je stigao 20-godišnji Žarko Paspalj, ljevoruki ubojica s federima umjesto koljena, iz Cibone 20-godišnje krilo Ivo Nakić, a iz Sloge 18-godišnji div Vlade Divac. Istovremeno, Jugoplastika je dovela nepoznatog trenera Božidara Maljkovića, koji je sa sobom iz Crvene zvezde poveo i pričuvnog playmakera Zorana Sretenovića.

Napredak je odmah bio očit, i Jugoplastika i Partizan popeli su se po tri mjesta u odnosu na prošlosezonsku ljestvicu. Ali Draženova je Cibona opet izgledala nedodirljivo, upisavši sve 22 pobjede u ligaškom dijelu prvenstva. No, kao što ju je godinu ranije u finalu šokirao Zadar, tako ju je 1986./87. u polufinalu šokirala Crvena zvezda, također u Zagrebu u majstorici.

Jugoplastiku je u četvrtfinalu zaustavila Bosna, a poletni mladi Partizan iskoristio je činjenicu da mu je gradski rival s puta sklonio Cibonu i uzeo svoju prvu, ispostavilo se i jedinu titulu prvaka s tom sjajnom generacijom. Divcu, Paspalju, Đorđeviću i društvu predviđala se višegodišnja dominacija. No, nitko nije znao što se istovremeno ‘kuha’ u Splitu.

Prije nego što je krenulo novo prvenstvo, Jugoplastikini i Partizanovi talenti sastavili su kostur juniorske reprezentacije koja je u Bormiju dvaput pomela Amerikance i osvojila naslov svjetskog prvaka. Kukoč, Rađa, Divac i Đorđević oduševili su košarkaški svijet i pokazali kakva košarkaška raskoš se u njima krije.

U ljeto 1987. u tajnoj je akciji na Gripe stigao 30-godišnji kapetan Budućnosti Duško Ivanović, jedan od najboljih strijelaca lige. Partizan se nije mijenao, tek je umjesto kapetana Milenka Savovića, koji je otišao u vojsku, stigao snažni krilni centar Miroslav Pecarski. Ali godina zajedničkog iskustva i osvojena titula gurala ga je u ulogu prvog izazivača opet favoriziranoj Ciboni u sezoni Draženova oproštaja.

Jugoplastika je, međutim, ‘kliknula’, sve je sjelo na svoje mjesto. Iskusni i smireni Ivanović bio je sve što je mladim i gladnim splitskim pastusima trebalo. Netko tko će njihovu razigranost i zaigranost pretvarati u poene sa svih strana. Projurila je splitska momčad ligaškim dijelom, u 22 kola upisala je 21 pobjedu, porazivši pritom prvaka Partizana i u Splitu i u Beogradu.

No, prije prvenstvenog raspleta čekao je prvi veliki međusobni okršaj za trofej u kupu. Završni turnir igrao se u Rijeci, a Jugoplastika i Partizan izvučeni su u polufinalu.

Partizan je tu utakmicu, kao i mnoge međusobne kasnijih godina, bolje i snažnije otvorio. Na poluvremenu je imao 11 poena prednosti i činilo se da ide u finale. No, Jugoplastika je u drugom poluvremenu nevjerojatnom serijom 30:6 okrenula utakmicu i došla u uvjerljivo vodstvo. Bila je to prva od mnogih međusobnih utakmica u kojima bi Splićani pustili Beograđane da se ispušu, a zatim ih u nastavku zauzdavali i pobjeđivali.

Frustracija zbog potonuća kod Partizanovih igrača bila je velika, pa je Nakić u jednoj akciji nasrnuo na Kukoča, što je proizvelo kratkotrajni boksački intermezzo na koncu kojeg su Nakić i Kukoč isključeni. No, pobjeda Žutih nije došla u pitanje. U finalu je Cibona odnijela tijesnu pobjedu i osvojila kup, a bio je to prvi i jedini put u povijesti da su Toni Kukoč i Dražen Petrović igrali međusobno za trofej.

Prvi je trofej splitskoj mladosti izmaknuo, ali ono pravo tek je slijedilo. Lekcija je naučena, momčad dodatno očvrsnula i puna samopouzdanja ušla je u doigravanje. Lako se obračunala sa Šibenkom i Olimpijom, a na drugoj strani ždrijeba je Draženova Cibona i treću godinu zaredom izgubila majstoricu u svojoj dvorani. Nakon Zadra i Zvezde zaustavio ju je i Partizan u polufinalu i osigurao prvo veliko prvenstveno finale s Jugoplastikom.

U prve dvije utakmice svatko je bio siguran u svojoj dvorani, pa je majstorica koja će odlučiti prvaka zakazana baš na dan zaštitinika grada Splita Svetog Duje, 7. svibnja 1988.

U dvoranu na Gripama naguralo se čak 4.000 ljudi (današnji kapacitet sa sjedalicama je nešto iznad 2.000), bilo je to grotlo u kojem Partizan nije imao nikakve šanse. Goran Sobin je zaustavio Divca, ostatak momčad to je materijalizirao, Partizan je pometen s 21 razlike i treći naslov prvaka sletio je u Split. Prvi nakon 11 godina suše. Bio je to početak Jugoplastikine dominacije ne samo u jugoslavenskoj, nego i europskoj košarci.

Uoči sezone 1988./89. Jugoplastika je proširila rotaciju Lukom Pavićevićem, 20-godišnjim pričuvnim razigravačem iz Cibone, a Partizan je nakon dvogodišnjeg vrbovanja i papirnatog rata uspio registrirati još jedno “čudo od djeteta”, Predraga Danilovića iz sarajevske Bosne.

Kako je sezona tekla, činilo se da je Partizan pronašao protuotrov i da će uzvratiti Splićanima za prošlogodišnje poraze. Jugoplastika je po prvi put ušla u iscrpljujući ritam prvenstva i Kupa prvaka koji je ostavljao posljedice, ali i Partizan je gurao daleko u Kupu Radivoja Koraća.

Partizan je te sezone, prvi put nakon devet uzastopnih poraza, uspio odnijeti pobjedu iz Splita, a slavio je i u Beogradu potvrdivši ‘jedinicu’ i prednost domaćeg parketa tijekom doigravanja. K tome je pobijedio Žute u finalu kupa u Mariboru, spremiol prvi trofej sezone u svoje vitrine i s optimizmom čekao playoff. Ne samo optimizmom, nego i uvjerenjem da je titula njegova.

Finale košarkaškog prvenstva bilo je jedan od najiščekivanijih sportskih događaja u zemlji, a prvi put se igralo do tri pobjede. Jugoplastika je odmah u prvoj utakmici u Beogradu pokazala zube i nakon uzbudljive završnice utišala 7.000 navijača Partizana pobijedivši 74:73. Slijedila su dva splitska dvoboja u kojima su Žuti htjeli sve riješiti bez novog povratka u Beograd.

Nije se više igralo u maloj klupskoj, nego u Velikoj dvorani SC Gripe koja je u drugoj utakmici bila nakrcana s 8.000 navijača Žutih. Splićani su 28 sekundi prije kraja vodili 75:70, a gostujući trener Duško Vujošević pozvao je minutu odmora, začinivši je salvom uvreda prema sucima. To je iziritiralo domaće tribine, poletjelo je ponešto NLO-a prema partizanovcima, a jedna kovanica navodno je pogodila Divca u glavu.

Partizanovi su se igrači povukli s parketa u svlačionicu i prema zapovijedi svojih klupskih čelnika odbili završiti utakmicu. Koštalo ih je to poraza u tom susretu koji je registriran postignutim rezultatom, ali i u sljedećoj koju su izgubili bez borbe 2:0. Predsjednik Natjecateljske komisije Radomir Šaper izjavio je da je “odluka da igrači Partizana napuste parket u finalu playoffa najveća moguća košarkaška sramota”.

Jugoplastika je tako s ukupnih 3-0 obranila naslov prvaka, ali je ostao žal što je završni okršaj tih sjajnih momčadi završio izvan parketa umjesto na njemu. Ipak, ono što se igralo pokazalo je da je Jugoplastika u tom trenutku bila bolja i da je njezin trijumf bio zaslužen, što partizanovci nisu lako prihvaćali. Priznao je puno godina kasnije i Divac da njegova ozljeda nije bila toliko ozbiljna da ne bi mogao nastaviti utakmicu i da je klupska odluka da se ne vrate na parket bila pogrešna.

Sezonu su na koncu obje momčadi završile europskim trijumfom — Jugoplastika je u Münchenu senzacionalno postala europski prvak, a Partizan je osvojio Kup Radivoja Koraća.

Uoči sezone 1989./90. Jugoplastika se dodatno ojačala Zoranom Savićem, Aramisom Naglićem i Petrom Naumoskim, što je zaokružilo najjaču europsku klupsku momčad u povijesti. S druge strane Partizan se potpuno osuo i potonuo u sredinu ljestvice. Divac i Paspalj otisnuli su se u NBA (Lakersi i Spursi), Đorđević je otišao u vojsku, a Danilović je zbog ozljede propustio čitav drugi dio sezone.

Jugoplastika je bila strašno moćna, uigrana i razigrana, prošetala se do svih triju trofeja — titule prvaka, kupa Jugoslavije i druge krune europskog šampiona u Zaragozi. Partizan je završio osmi, ali već je skovao velike planove za novu sezonu.

Jugoplastika je u ljeto 1990. ostala bez trenera Maljkovića (zamijenio ga je Željko Pavličević), Rađe, Ivanovića i Sobina. Činilo se da je lijepoj splitskoj priči kraj, jer Partizan je vratio Paspalja iz NBA, Đorđevića iz JNA, a Danilović se potpuno oporavio. Uz Obradovića, Nakića, Pecarskog, bila je to opet moćna grupa izazivača koja je planirala vratiti košarkaško prijestolje iz Splita u Beograd.

No, splitski je klub u novom ruhu, s novim sponzorskim imenom POP 84, i dalje imao sve što mu je trebalo. Imao je najvećeg košarkaškog čarobnjaka kojeg su ovi prostori vidjeli, imao je čovjeka koji je bilo koju momčad mogao učiniti velikom i šampionskom. Kukoč je oko sebe okupio ono što je na Gripama ostalo i poveo Žute u još jedan, posljednji i najimpresivniji trijumfalni pohod.

Partizan su najprije riješili u četvrtfinalu kupa, koji su potom i osvojili. U prvoj utakmici prvenstvenog finala u Splitu su ih gotovo rutinski dobili, a onda se serija preselila u Beograd. I druga je pripala Jugoplastici, a kad su u trećoj poveli 20 razlike i pregazili Partizan pred 6.000 njegovih navijača, s tribina beogradske dvorane prolomio se pljesak splitskoj košarkaškoj čaroliji.

A posebno čarobnjaku Kukoču, koji je utakmicu završio s 14 poena, 15 skokova, 12 asistencija, sedam osvojenih lopti i šest blokada. Bio je to labuđi pjev velike Jugoplastike, najspektakularnije europske klupske košarkaške momčadi 20. stoljeća. Bila je to zadnja utakmica u košarkaškom prvenstvu SFRJ i posljednji pozdrav velikoj splitskoj momčadi i jednom velikom rivalstvu.

Rat je zahvatio Hrvatsku, splitska momčad se raspala, Kukoč prije Chicaga preselio u Treviso. O tome koliko je Partizan u to vrijeme bio moćan najbolje svjedoči činjenica da je već iduće sezone postao europski prvak. Čim je s obzora nestalo Jugoplastike.

Danas ta dva kluba žive u različitim svjetovima u kojima novac diktira i dominira. Vremena u kojima si većim znanjem i kvalitetnijim radom na duge staze mogao pobijediti novac daleka su prošlost. Realnost je takva da danas Partizan jednog Amerikanca plaća onoliko koliko Split daje za cijelu momčad. Pa dok je tako, nema smisla previše prebirati po sadašnjosti, još manje po budućnosti.

Ali slavnu prošlost nitko ne može prebrisati. I činjenicu da je Partizan nekoć mogao izaći na kraj sa svakim, osim s Jugoplastikom. S čarobnom splitskom momčadi koja je ostala posljednja nepobijeđena i nenadmašena europska košarkaška dinastija.