Ne mogu reći da me ne boli svaki poraz, ali isto tako mogu reći da me svakim danom sve manje emocija veže ne uz ovaj klub, nego uz ovu skupinu amatera koja je vezana uz klub jer klub je nešto puno veće od skupine odabranih plaćenika koji izvršavaju svoj posa i kukaju što igraju 3 utakmice tjedno dok su na plaći od par tisuća naših eura.
Ne mogu više reći i pohvaliti se da dolazim iz Grada košarke, Grada Tornada i Grada koji živi košarku. Ne mogu ni reći da dolazim iz grada u kojemu je basket glavni hobi u životu, iz grada u kojemu se dite od prvih koraka susretne sa košarkaškom loptom. Ubili su dušu ovoga grada! Nema tu neke prevelike filozofije, uvik me čudilo što rade ljudi subotom popodne ako ne gledaju Zadar na Višnjiku, ali što san stariji sve mi se više oči otvaraju...
Ne triba ode previše filozofirati, naš glas se odavno čuje, ali se ne sluša. Epitet grada košarke otpada, svaki novi mural i grafit dokaz je onoga što smo nekad bili, a danas nas nekad nižerazredne momčadi i filijale većih klubova gaze dok mi šutimo pred osobnim porazom. Toliko od mene.
...zalud zlato cilog svita kada srce neće drugo...