Velika NBA zvijezda za VL: 'Smatram se bosanskim Dalmatincem, a obećao sam da se vraćam u Zadar!'
u 11:41
Ljudi su danas slatkorječivi, svi govore ono što netko želi čuti, a ja želim govoriti djelima i zato sam financirao igralište u Zadru, ističe Nurkić, koji je financirao i igralište u Tuzli i Portlandu, pomagao nekim petrinjskim obiteljima nakon potresa, donirao sredstva Dječjoj bolnici u Klaićevoj...
Prigodom nedavnog otvorenja izložbe o Krešimiru Ćosiću, na lokaciji izložbe na otvorenom (Park Zrinjevac) pojavio se i jedan pomalo neočekivani gost. Doduše, to se nama na prvu samo tako činilo jer Jusuf Nurkić, NBA zvijezda, vezan je za hrvatsku legendu na donatorski način. Naime, startni centar Phoenix Sunsa donira sredstva potrebna da se u Zadru izgradi košarkaško igralište koje će nositi ime pokojnog košarkaškog velikana, koji je rođen u Zagrebu, ali najveći je dio svoje košarkaške karijere proveo u Donatovu gradu.
– Ja volim reći da djela govore više od tisuću riječi. Ljudi su danas slatkorječivi, svi govore ono što netko želi čuti, a na terenu je to sasvim drukčije. Kada vidite ovu izložbu, sve to ne bi se moglo prezentirati javnosti da djela nisu bila tu. Djeca zaslužuju vidjeti kako je bilo odrastati nekad, nama je bio problem kako ući u kuću, a danas je problem kako dijete izvesti iz kuće, odvojiti ga od kompjutora, tableta i mobitela. A igrališta su nešto što potiče i socijalni život pa i malo sportskog naboja. U svijetu u kojem živimo vazda je nešto politički, no svi koji me znaju shvaćaju da ja ovo radim zbog djece i nekog društvenog dobra.
Ćosić je bio umjetnik košarke
Kao netko tko nije iz tog vremena, Jusuf se informirao o legendi.
– Nisam puno znao o Kreši dok nisam iz Cedevite stigao na posudbu u Zadar. Malo tko se može pohvaliti karijerom kakvu je imao Krešo i utjecajem koji je on imao u svim segmentima društva, od Balkana pa do Amerike. A iza sebe je ostavio priču o kakvoj ja mogu samo sanjati, svjestan da je u Krešino vrijeme bilo znatno teže napraviti sve to što je on napravio.
Svjedoci vremena kazat će da je Krešo bio igrač ispred svog vremena.
– Krešo je bio umjetnik našeg sporta. No mene je više impresionirao pristup izvan terena, gdje je imao veliko znanje o svemu. Takve ličnosti ne smiju se prepustiti zaboravu i izložbe poput ove su super da se održava sjećanje. A posebno mi se svidio ovaj koncept izložbe na otvorenom, na šetnici, jer u muzeje ljudi odlaze ciljano, a ovdje se mogu informirati i slučajni prolaznici. Tim više što je sadržaj prezentiran i na engleskom jeziku.
Što jednog NBA igrača drži u Zagrebu u ovo doba godine?
– Ja za sebe volim reći da sam bosanski Dalmatinac sa zagrebačkom adresom. Šalu na stranu, ja sam ovdje ostao od dana igranja za Cedevitu, za koju sam igrao između svoje 17. i 20. godine. Meni je bilo super u Zagrebu i ostao sam u Zagrebu. Moja Tuzla udaljena je tri sata vožnje, što je super. U Zagrebu imam stan i nekretnine, kao što imam i u BiH, tako da volim reći da sam ovdje doma, a u Tuzli kući i da je to moja zajednička država.
Jusuf ima dvojno državljanstvo, najprije ono domovinsko BiH, a od prije koju godinu i hrvatsko.
– Kao što sam vam rekao, ja sam ovdje doma, a u Tuzli sam kući. Sportsko mi je državljanstvo, dakako, BiH. U međuvremenu sam odrastao i u Sloveniji, ispreplela se moja priča na mnogo načina i hvala Bogu da je sve to tako išlo.
Po čemu će pamtiti svoje zagrebačke igračke godine?
– Po najljepšem, društvu i organizaciji. Došao sam tu na rubu punoljetnosti. Grad kao grad je fenomenalan. U to vrijeme bio je čišći i danas imamo više problema s time. Lakše je živjeti u malo većem gradu, a opet nije toliko velik kao neki europski ili američki gradovi u kojima je prevelika gužva.
Tko je zaslužan za Jukin dolazak u tadašnju Cedevitu?
– Aco Petrović je najzaslužniji. On je tada bio izbornik reprezentacije BiH. Stigao je na neki turnir u Ljubljanu i vidio što je vidio. Mene je pozvao u reprezentaciju, a Tedeschiju i Veberu rekao da ima jedan klinac zbog kojeg neće zažaliti ako ga uzmu. I tako je i bilo.
Nemojmo zaboraviti ni Zadar.
– Zato sam rekao da sam bosanski Dalmatinac. Ja sam u Zadru proveo možda i najzanimljivije razdoblje karijere. Bio sam dovoljno mlad, a nisam prije toga nigdje vidio takvu publiku. Ti su ljudi za moju karijeru bili posebni. I danas kada odem dolje, ne mogu ništa platiti. Ljudi me cijene, a ja ih volim iskreno. Nadam se da ću uspjeti, prije nego što završim karijeru, odigrati jednu sezonu za Zadar. Obećao sam jednu sezonu. Zapravo, sada sam to polako počeo i planirati. Stavio sam na papir. Imam 29 godina. Ne mogu reći kada, ali planiram to.
U nadi da će ga zaobići ozljede, koliko još NBA sezona vidi ispred sebe?
– Današnji sportaši uspijevaju produljiti svoj radni vijek. Prije je bilo da si s 33 već zamjenjiv. Danas je to već 35 plus, poput LeBrona Jamesa ili nogometaša Džeke. Zahvaljujući stilu života.
Koliko se brine o svom režimu života, o prehrani, spavanju, preventivi?
– Ne može bez toga, naročito na veliki broj utakmica i putovanja. To je, rekao bih, šezdesetak posto obveza. Da znate kada spavate. Nekad ne možete iskontrolirati sve te stvari jer nekad u neki grad stignete u sitnim satima. No pokušavam što bolje jesti. Rituali su najvažniji. Svi smo drukčiji i svako tijelo drukčije reagira.
Kad smo ga pitali koliko je zadovoljan svojom igračkom karijerom, pomalo nas je iznenadio odgovorom:
– Pa ja nisam trebao biti košarkaš. Do svoje 15. godine nisam trenirao nikakav sport. Točnije, kada sam imao 14 i pol godina, pojavio se čovjek koji me nagovarao da krenem s njim u Sloveniju govoreći mi: "Ti ćeš biti visok 210 cm i igrat ćeš u NBA ligi." Rekao sam si da nemam što izgubiti, možda bude, možda ne bude. Srećom, čak i uz ozbiljnu ozljedu, ja sam za pet godina već bio draftiran kao 16. pick prve runde što je i dandanas jedan od rekorda u brzini dolaska do NBA lige. Ja volim reći da u svom selu pokraj Tuzle nisam mogao ni sanjati da će nešto ovako ispasti. No to je očito bio Božji plan sa mnom. Ja jesam puno napravio radom i djeca moraju razumjeti da bez rada nema ništa, no treba imati i sreće, a na kraju Bog odlučuje.
