Jebe mi se za Gegića, dicu nan traju iz dvorane ( po ko zna koji put ) na misec dana radi jebenog profita i nekih manifestacija i događaja.
Mi odi pričamo o europskom Zadru i košarci ma libo njih racku za išta, glavno da se kesa puni a za ostalo ćemo lako.
Zadnja rupa na sviralu, dobri samo kad se slavi i pehari nose u donatov grad.
Muzej zadarske košarke.
Uvijek i zauvijek..
Na strani djeteta..
Gradu s ljubavlju djeteta.
Što je Grad i što je ljubav nego djeca čiji smjeh i igra ulice mu prožimaju i dvoranama najmodernijim iskonski smisao daju.
Čuvajmo to željom i gestom.
Djeca opet danas i po njih surov broj narednih dana pod naletima hladnoće treniraju u tišini. Osim roditelja teško će ih tko vidjeti. Ta blaga mala bića pod podmuklim naletima profita i novca povlače se bez ikakvog otpora. Podrške nemaju jer se pohlepa u zakon tržišta uredno upakirala. A zakon tržišta odavno je i posvud iznad zakona ljudskosti. Iznimke bude ponos. Ne ponose se licimjeri nego izvana. Ljudi pak djeluju i ponose se iznutra pružajući istodobno otpor kojekakvim civilizacijskim nečistoćama.
Licemjeri danas prešućuju, sutra će prigovarat ovoj djeci kad bolje i životno sutra potraže negdje gdje je sve ugodnije i poštenije..
Kojoj vrsti pripadamo?
Pravi Zadrani nisu licimjeri.
[uredio LazialZD - 30. siječnja 2025. u 23:27]
Sa dragom kod četiri kantuna, kroz tihu varoš proći bi zna, Na rivu il' uz Donat stari dok tiho, tiho sniva Zadar grad
