Jebe mi se za Gegića, dicu nan traju iz dvorane ( po ko zna koji put ) na misec dana radi jebenog profita i nekih manifestacija i događaja.

Mi odi pričamo o europskom Zadru i košarci ma libo njih racku za išta, glavno da se kesa puni a za ostalo ćemo lako.

Zadnja rupa na sviralu, dobri samo kad se slavi i pehari nose u donatov grad.

Muzej zadarske košarke.

Uvijek i zauvijek.. 

Na strani djeteta..

Gradu s ljubavlju djeteta. 

Što je Grad i što je ljubav nego djeca čiji smjeh i igra ulice mu prožimaju i dvoranama najmodernijim iskonski smisao daju.

Čuvajmo to željom i gestom.

Djeca opet danas i po njih surov broj narednih dana pod naletima hladnoće treniraju u tišini. Osim roditelja teško će ih tko vidjeti. Ta blaga mala bića pod podmuklim naletima profita i novca povlače se bez ikakvog otpora. Podrške nemaju jer se pohlepa u zakon tržišta uredno upakirala. A zakon tržišta odavno je i posvud iznad zakona ljudskosti. Iznimke bude ponos. Ne ponose se licimjeri nego izvana. Ljudi pak djeluju i ponose se iznutra pružajući istodobno otpor kojekakvim civilizacijskim nečistoćama.

Licemjeri danas prešućuju, sutra će prigovarat ovoj djeci kad bolje i životno sutra potraže negdje gdje je sve ugodnije i poštenije..

Kojoj vrsti pripadamo? 

Pravi Zadrani nisu licimjeri.