Ovo je utakmica koju ću zapamtiti kao najbizarniji derbi ikada odigran. I nije to zbog košarke, nego zbog nestanka košarke i kako smo došli do toga.
Za Zadar nije problem ova utakmica a još manje ciljevi ove sezone. Problem je što su ciljevi kratkoročni, do njih se dolazi utakmicu po utakmicu na način da je svaka najvažnija, a Zadar ni taj kratkoročni plan ne radi jasnom taktikom. To nam govori da nekog dugoročnog cilja i strategije ni nema. Čini mi se da je klub kao organizacija zaglibio u autizmu - definicija: poremećaj sa slabom ili nikakvom socijalnom interakccijom i komunikacijom, ograničeni i ponavljajući obrasci ponašanja.
U Ciboni smo imali zatvaranje kluba prema okolini zbog udruživanja par likova u zločinački OPG. Zločinci su pobjegli nekažnjeno kad više ničeg nije bilo za ukrasti, ali su za sobom ostvili neke retardirane referente da obave još dvije godine medijske blokade. I uspilo im je. To nije bio autizam, to je bio plan. Nikog više nije briga što se tamo stvarno dogodilo.
Zašto sam ovo napisao i zašto na zadrovoj temi. Zato što je Zadar, iako na nekom čudnom kolosjeku, ipak još u tračnicama i sve ima u svojim rukama. Kad u klubu shvate što je to zajednica i kad u zajednici shvate što je to klub, Zadar će okrenuti trend ka vrhu. S druge strane, još neko vrijeme će se prenositi na Trešnjevci legenda o klubu koji je i mrtav mogao dobiti svakoga. I to bi bilo to o košarci i kako je nestala.
