Pa što?

Gdje je druženje sa navijačima, gdje je predstavljanje sponzor (plus prodaja Maraska bočica), gdje je štand sa dresovima, majicama i ostalim suvenirima, prodaja godišnjih karata, učlanjenje... gdje je marketing?

Sve se to moglo odrati u 2 sata programa i strpati veliku lovu u džep i ono najvažnije kako to danas popularno zovu "reach".

Posljednji sanjar 

U produkciji igrani je film o Draženu, u kinima i dvoranama dokumentarac o Kukoću.

Nama sve nekako poput pijeska onog vremenskog sata kroz šake prolazi. Iscuruje.. Ma nije motiv i ne treba da bude po onom "jer oni su snimili a mi nismo".

Radi naše djece je. O njima se radi.

O zadarskim se pak košarkaškim divovima ni na Kalelargi više ne priča, pa se postavlja pitanje tko su idoli zadarskoj dici?

Imaju li ih uopće? Tko je taj koji će im košarku srcu privoliti? Pitam i sebe, da dječak sam danas, bi li ludio za košarkom kao onomad u Jazinama? Nisam siguran.

Što mi se danas prezentira kao nešto divljenja vrijedno. Osluhnem li pomnije glasove s ulice, zaključit ću da baš nijedan Zadranin i ništa zadarsko ne vrijedi. Možete li zamisliti čega sam se sve naslušao stvarajući Muzej zadarske košarke? Koliki, dakle, boluju od kronične sklonosti ruganju, ogovaranju i omalovažavanju? O jalu i pretjeranome ponosu - kao rušiteljima mostova humanosti i napretka- ne trebam valjda pistati detaljnije. Plaćamo li najzad cijenu mentaliteta?

Može li pobjedu ponijeti ljepša strana mentaliteta - srčanost i zajedništvo koje iz ljubavi prema svome izviru, a na valovima kojih igrali su Cico, Pino, Krešo, Bruno, Čiro, Branko, Ante, Veljo, Darko, Pop, Stojko, Zdenko, Stipe, Ari, Bula, Emilio, Pesta, Jure, Bane, Marko, Jakov... sve zadarskih kvartova dica? Sa njima smo školske klupe dijelili, basket igrali. Razlike medju nama nije bilo. A opet, oni su oči duplim činili, kroz njih smo sebe jednog dana u najdražem dresu vidjeli, našu ljubav spram Zadra su okrunili i nečim uzvišenim učinili.

KK Zadar mojim klubom.

KK Zadar mojim prijateljem iz kvarta. 

Na čija vrata pokucati trebamo želimo li vratiti košarkaškome Zadru dostojanstvo? Ima li ih u Zadru? Postoje li zadarska vrata iza kojih me čekaju razumijevanje, spremnost i mogućnost za svladavanje posljednjih prepreka prema mjestu na kojem će zadarska dica pronalaziti uzore vrijedne pjesme i priče?

Sve stoji, gdje je netko tko je zadužen za to? Ja ne znan kako uopće obitavaju ikakav marketing i ikakve aktivnosti od odlaska zadnjeg voditelja marketinga... Netko spominje druženje s navijačima, a Jupe nije prošle godine da fotografu da ide na gostovanja s njima i da dolazi na treninge. Barem ste tako svi pisali po forumu. Kako onda svi očekujete da ovako nešto se izrežira? Mislim na glas, ne znan možda san u krivu.

Po sofascore Zadar nikad nije u aba dobia futur u Podgorici

Po sofascore Zadar nikad nije u aba dobia futur u Podgorici