Po njegovim osobnim procjenama, da je otac ostao živ, košarka vjerojatno ne bi bila moguća. Bila je to prava, zdravoseljačka obitelj i jedino dodavanje koje je pokojni starješina poznavao i priznavao, bilo je ono – motike.

Vrtić je proveo u društvu samo jednog vršnjaka, a osnovnu u istoj prostoriji sa svim učenicima, bili oni prvi ili pak osmi razred. Učiteljica mu je ujedno bila i košarkaška trenerica, jer tko bi drugi… Kada je u srednjoj školi došao kući utučen na račun sportskog poraza, majka koja je svih desetero djece othranila sama, ponudila je ove riječi utjehe: „Mora da nisi dovoljno naporno radio.“

Ta misao je postala Jerryjev životni kredo.

Međutim, teško se odvojio od života na selu, od rodnog grada: „You've never been sick in your life, until you've been homesick“, kazat će kasnije. S prvog fakulteta koji je upisao, odlazi nakon par tjedana. Upisuje drugi, ali kampus nenadano mijenja za rad na naftnim poljima. Otac bi možda time bio zadovoljan, a opet, možda i ne bi. Osobno volim misliti da kad ljudi, a roditelji pogotovo – odu, sve što zbilja žele je da si sretan sa sobom i strastven u vezi toga čime se baviš. Da se, eto, pojednostave – ma kakvi prije bili. Zato je, možda, baš pokojni otac – Jerryja nagnao da se pojavi na Evansville koledžu, divizije II.

Učinio ih je prvacima te iste divizije, a sebe sedmim odabirom NBA drafta. Doduše, godinu ranije je bio 19. izbor, također od strane Bulletsa, ali Jerry ne bi bio Jerry da se nije vratio u Evansville na još jednu godinu, homesick and all. U Bulletsima se ucmekao od straha te ispucao ćoraka, odigravši prvu godinu za zaborav (5,7 poena, 3,9 skokova).

Stoga se okrenuo radu.

Dogodine se vraća i to sa stilom – na ekspanzijskom draftu ga uzimaju novookoćeni Bullsi, a on povjerenje uzvraća sa 17,4 poena te bitnije, 9,1 skokova u prosjeku – što je za beka od 196 centimetara nešto manje očekivani poduhvat. Rad se isplatio u obliku prvog All-Star nastupa, a skokovi su postali najrazvikaniji dio perjanice od muda. Njegove, kao i Chicagove.

Playoff je dosegnut već te inicijalne godine. Kroz period od pet sezona ostvarivali su preko 50 pobjeda u regularnom dijelu, a svih 11 Jerryjevih krasila je oguljena koža zbog bacanja za ničijim loptama, redovito vatreni lakat te iznuđivanje faulova u napadu (ono muško!) pa i po cijenu nokauta. Šest puta je bio članom All-Defensive momčadi NBA lige (4x prva), u dva navrata All-Star. Mada, nikad nije bio zvijezda, dapače.

Zvijezde su ga mrzile – i on je njih natrag.

Jerry Sloan je i dalje u top 5 na all-time ljestvici Bullsa što se tiče poena, skokova, odigranih utakmica te minuta. Jedini je NBA igrač koji je kroz čitavu karijeru zadržao prosjeke više od 7 skokova te 2 ukradene lopte po okršaju. Da, za Jerryja su to bili okršaji. Prvi je doživio umirovljenje svog čikaškog dresa, a igrački nadimak koji najviše rezonira s njegovim „ulogom“ u tu franšizu definitivno je sljedeći: 'The Original Bull'. Jaka spika!

Kako je postao trener?

Pet dana po prihvaćanju pozicije glavnog trenera u Evansvilleu, koledžu koji ga je propelirao u svijet silaznih putanja, Jerry se predomišlja. Homesickness ponovno, no ovom prilikom ga je srce povuklo natrag u Chicago. Vratio se kao skaut, dok je njegova zamjena skončala više nego tragično. Ukupno 29 putnika; trener Robert Watson, kao i igrači, asistenti – svi su poginuli u padu aviona koji je letio prema sljedećem sveučilišnom srazu... Ma od koliko široke perspektive neki čovjek bio, rijetko koji bi se mogao oteti dojmu toga da je prevario vlastitu smrt, ali za najskuplju cijenu tuđe. Na svaki spomen te teme Jerry bi briznuo u plač, zato je se u budućnosti i klonio.

Bullsi mu prepuštaju uzde 1979. godine, nakon što su minulog ljeta podimili bacanje novčića za prvi odabir na draftu i to od Lakersa, koji su zauzvrat dobili Magica Johnsona. Ludnica totalna, a još većom su se ispostavile te dvije i pol godine na Chicagovoj klupi. Tadašnji tor Bullsa nije bio najresponzivniji na Jerryjev tough love i cijela situacija stane u jedan događaj; hujanje stolice koja prolijeće kraj glava igrača te završava skršena od zid svlačionice. Sa stokom stočarski, reći će: „Nikada nisam požalio išta od toga što sam učinio u Chicagu. Možda sam se zanio par puta, no ne žalim za ičime što sam tamo napravio. Moraš se postaviti kakav jesi te od toga krenuti. Uvijek će se naći netko tko će te pokušati pregaziti – na tebi je da se postaviš.“

Zato je 1988., nakon par godina skautiranja i asistiranja, Jerry postavljen na mjesto koje će postati njegov posljednji te najmiliji dom. Dva ukućana su, znate i sami, neizostavna: Stockton & Malone. Pod neposustajućim vodstvom ovog trojca Utah postaje jednom od najrespektabilnijih NBA organizacija; Karl je u 18 sezona propustio samo deset (!) od 1 444 utakmica, a John je bio spriječen u tek 22 (!) od 1 526 nastupa.

Sezone u rasponu od 50 do 60 pobjeda postale su stara pjesma za Jazzere, od kojih je upravo žilavi playmaker karakterno najviše nalikovao Sloanu. On će danas prvi priznati kako je po njegovom viđenju, svaki povišeni trenerov ton bio na mjestu. Do Stocktonove posljednje akcije u ligi, te dvije najstarije duše pogledavale su se u potrazi za onom pravom. Praktički pri svakom prijelazu centra, izuzev u slučaju Poštarevog brzojava, ilitiga kontre.

Karl se također ne libi reći svoje: "Mlađi momci moguće da ne znaju tko je bio Jerry Sloan, ali možda znaju tko je Karl Malone te što je predstavljao ligi. On me učinio onime koji jesam.“ Fina isporuka!

Bili su toliko dosljedni da Jazz kroz taj čitavi period nije imao odabir niži od 14. izbora, do 2005., kada je kao treći na draftu isplivao Deron Williams. O njemu više za par redaka, prvo valja izdvojiti godinu u kojoj se Sloan morao boriti s rosterom lišenim legendi; 2003-04 će ostati jedna od ljepših pričica njegovog portfolija. Omjer 42-20 s ravnomjernim, poletnim napadom u kojem su glavnu riječ vodili Kirilenko, Harpring i, da – Gordan Giriček. Doigravanje im je za dlaku s Kirilenkove glave izmaknulo, bili bi četvrti na Istoku, ali Zapadu su brzo uzvratili – ulaskom u konferencijsko finale samo tri godine kasnije!

Sveobuhvatni rebuild koji je nadilazio proparane mrežice, zalazeći u srce; izgubio je ženu 2004. godine nakon bitke s rakom, poslije 41 godine braka. Petnaest godina običaja, od kojih je najdojmljiviji bio onaj lovljenja pogleda prije svake utakmice. Ona na tribini, on na klupi. Čim se pogledi sretnu, na usne se prislone prsti, a koju minutu kasnije – podbaci lopta! Promijenio se tijekom njene bolesti. Budući da je došao iz ere kada su igrači prije utakmica pušili cigarete, zalijevajući pobjede i poraze politrenkama pive, Jerry je tu šampionsku nutriciju njegovao dugo... Predugo. Prezanosno.

Shvatio je da kraj toliko parketa, alkohola i cigareta, mjesta za ženu i troje djece prečesto ni ne bude. Prestao je pušiti i piti, mada u kasnim šezdesetima. Kemija i povraćotina neminovno zbliže prave ljude.

Da su brojke namještaj, Sloanova „kuća“ u Salt Lake Cityju spadala bi u najopremljenije ikad, igdje – 1 223 pobjede sveukupno, 20 doigravanja te dva nastupa u velikom finalu. Nedostaje ta „ukrasna rasvjeta“, raskošni luster koji svaku otmjenu kuću diže za stepenicu više. Poetično – originalnom Bullu je naslov uskratio najbolji Bull ikad – Michael Jordan. Jerry je dao sve od sebe, a tome svjedoči 446 ukupnih tehničkih pogrešaka koje je zavrijedio, kao igrač i trener. Interesantno je kako u prvih pet godina NBA uopće nije vodila zapise na tu usijanu temu. Rasheed who? Whistle don't lie.

Četvrti je na all-time ljestvici najpobjedonosnijih trenera lige. Devetorici iz odabranog društva s tisuću pobjeda ili više, nagrada Trenera godine dodijeljena je čak 13 puta. Ne i Sloanu.

Vratimo se Deronu Williamsu. Ako je Jordan otuđio luster, ovaj je isključio struju: „Imam 26 godina, a trener Sloan ima 69. To je velika razlika. Drugačija era, različite generacije. Ne mogu voditi isti razgovor sa svojom bakom kao što mogu s prijateljem.“ Hehe, mora se priznati, duhovita izjava. No, nema ništa smiješnog u činjenici da je Williams odbio sazivati dogovorene akcije prilikom te zlokobne utakmice iz 2011., da je nakon 23 godine i netom potpisanog produljenja ugovora, Jerry Sloan dao neopozivu ostavku na mjestu koje je toliko dugo gradio.

Žalosno je i to da Deron više nikada nije ponovio svoje Jazzoliko izdanje, iako je za to dobio šansu već dva tjedna od Sloanovog otkaza – razmjenom u Netse.

Možda se kap znoja koja je prelila čašu, skrivala u zabrani znojnica za glavu koju je Sloan uveo kako bi osigurao da se nitko u ekipi ne ističe nauštrb drugoga. Pravilo drugarstva. Pravo govoreći, možda se sada preduhovitim izigravam i ja.

Samo četiri godine iza nedostojnog razilaska, 2015., Jerry objavljuje kako mu je dijagnosticirana vražja kombinacija – Parkinsonova bolest te Lewy body demencija. Umjesto one za naslov prvaka koji je toliko htio, krenula je beskrajna parada simptoma. Mentalna i fizička propast. U proljeće 2019, morao je biti zaprimljen u dom za starije i nemoćne, na 24-satnu skrb.

Krhak i načet, počeo je kliziti u nepovrat.

Jedna twitterašica, žena čija je majka također "nestajala", u istom domu u kojem je bio Sloan, iznijela je priču kako bi pri svakom posjetu majci navratila i do Trenera. Barem na koju minutu – ali uz jedan nezaobilazni lajtmotiv. Trideset sekundi dug isječak Stocktonove legendarne trice iz 1997., zahvaljujući kojoj se Utah probio do svog prvog, velikog finala. Jerryju je ta trica svakog puta predstavljala novitet. Razgovor bi redovito otvarao s ''oh, pa ja sam bio tamo.'' Potom bi se vratio na ''važnost pripreme''. Završili bi Jerryjevim raspoznavanjem vlastitog lika u videu, nakon čega bi mu žena uvijek napomenula da se radi o najboljem danu u njezinom životu. Inače, trica se zbila na jučerašnji datum. Tweet je zaključen izjašnjavanjem kako shvaća da će neki misliti kako joj onda život i nije bio najuspješniji, ali da je zaboli...

Što je o uspjehu mislio Jerry Sloan?

Priča za javnost drži vodu: „Nešto se mora cijeniti u vezi povratka i poslije poraza, davanja sve od sebe, posjedovanja volje da pokušavaš iznova te iznova, ulažeš svaku kap energije u nastojanje da postigneš nešto nakon što si podbacio.“

Osobnije demone otkrila je pokojna žena: „Pričali smo o njegovoj karijeri i on je rekao kako nikada ne može gledati na svoju karijeru kao na uspjeh, ukoliko se umirovi bez da osvoji naslov prvaka. 'Ne mogu se smatrati uspješnim jer nisam osvojio ništa – nekoć kao igrač i sada kao trener. Ako ne uzmemo naslov, gledat ću na sebe kao na neuspjeh jer to je bio cilj koji sam si zacrtao kada sam krenuo s košarkom.'“

Premda ovo razmišljanje nije najzdravije, najracionalnije, a vjerojatno i najpermanentnije – ono je u svojoj srži takvo kakvo je. To je razmišljanje vječitih kompetitivaca. Pobjednika uvijek i pod svaku cijenu, a pogotovo u porazu, kada to nisu.

Ima nešto kozmički uvrnuto u fenomenu da na Jerryjev atrofirajući način završava podosta ljudi koje je kroz mladost krasila iznimna fizička sprema, a kroz život čelična volja. S druge strane, ima nešto nenadmašno ljudski i utješno u tome kad poneki od tih ljudi, rasutih vlastitih sjećanja - (p)ostanu dio javne memorije.

Ipak, ama baš svima nama smrtnicima najljepše je kada nas se sjete oni s kojima smo život i podijelili.

U ljeto 2018. godine, Deron Williams se vraća u Salt Lake City. Razlog povratka? Predsjednik momčadi Steve Starks poželio je, poslije sedam i pol godina, pružiti svima dostojanstven epilog. Franšizi, treneru, zvijezdi. Sastanak se odvio u Sloanovoj kući, a stari frajer nije mogao prihvatiti ispriku isprva, trebalo se malo dodvoriti. No, iza šamaranja, prošli su kroz slike svojih zajedničkih dana i stisli si ruke. Iskupili se.

Srčana organizacija, taj Jazz. Ima nešto pošteno i uzdignuto u njima. Pomoćni trener Phil Johnson bio je sa Sloanom od 1979., zamislite – a na dan kada je Sloan dao otkaz, otišao je i Phil. Otkazu unatoč, Sloan je ispoštovan pozicijom savjetnika 2013. godine. Pod svodom Utahove dvorane visi jedan dres, znakovite brojke: 1 223. Dres je to čovjeka s mentalitetom pobjednika i u porazu: „Nisam ni od koga čuo da će biti lako. Stoga samo primi svoje modrice i kreni naprijed“, kazao je povodom dijagnoze.

Pokoj ti duši, Jerry Sloan!