Kvalitetni odgovori od svih, osobito mi se sviđa usporedba sa raznim segmentima života.

Po meni je najteže prenijeti razumijevanje igre koje obično dolazi sa iskustvom, ali ga izvanserijski talenti shvate puno brže ili čak odmah (recimo, uočiti priliku za dodavanje kad igrač još nije na toj poziciji, ali dok lopta stigne će biti, znati kada ići na skok i pozicioniranje, znati kako biti koristan bez lopte, pa čak biti važan dio napada bez da uopće primiš loptu (kao recimo decoy), mentalna igra s protivnikom kako bi predvidio njegov potez...).

Šut možeš uvježbati, dribling isto, kretanje naučiti napamet, ali gore navedene detalje baš moraš skužiti, ono, heureka trenutak.

A trener bi trebao biti tu kao svojevrstan prečac do tog znanja, da nam nevidljivo učini vidljivim.

Meni osobno je puno lakše učiti djecu koja su došla iz bilo kojeg drugog sporta, nego s nekim počinjati od nule u npr 10 godini.

Do 12-13 godina pa i vise, djeca se trebaju što vise baviti raznim aktivnostima i sportovima i tako razvijati opću motoriku i koordinaciju. Ako se bave samo jednim sportom jako su jednosmjerni i kasnije teže savladavaju kompleksnije motoričke zadatke. 

Po mome skromnom mišljenju s obzirom na današnji način života, najbolje bi bilo djecu od 5-6 g. uključiti u opće sportske škole za taj uzrast i/ili sportsku gimnastiku. Sa 8-9 g. Atletika i neki timski loptački sport. Specijalizacija tek između 13-15 godina.

Što vise je razvijena opća motorika i koordinacija to će kasnije biti uspješniji u određenom sportu, iako u početku kada s 14-15 krenu u neki sport će zaostajati za vršnjacima, vrlo brzo će do nadoknaditi i puno lakše savladavati nove vještine i u pravilu biti bolji od onih koji su u jednom sportu već godinama.

PS: bilo kakav oblik plesa je jako dobar u ranoj dobi za razvoj sportaša

Ja kad sam trenirao kosarku ko klinac kod nas je imao najveci odraz decko koji se bavio folklorom, i to ne da je imao malo veci odraz nego duplo veci od svih nas. On dok kuca sa dve ruke, mi svi ostali jedva obruc diramo. Tek dosta kasnije sam video da oni u tim folklorima imaju kola i one igre gde rade cucnjeve i skokove sa jedne noge za koje je vecina nas nesposobna.

Slažem se sa svima gore komentarima, ali što se tiče osjećaja za igru mislim da se on može daleko bolje razviti ako se krene od najranijih godina jer tada je i mašta daleko najjača, a onda je itekako povezana sa kreacijom i inovativnošću. Problem je jedino što ti ne znaš jel to dijete bude bilo par godina kasnije uopće željelo trenirati košarku, imalo talent za osnove igre ili fizičke predispozicije.

Meni su kretnje u košarci više nalik šahovskoj partiji, svaki igrač je kao pojedina figura i nastojiš osigurati kroz određen potez prednost na što jednostavniji način da protivnik to što kasnije uoći da bi ga matirao tj. postigao koš. To se u košarci više manje odvija u svakoj akciji, nekad dopuštaj najboljem igraču protivničke ekipe da solira i trpa sebi brojke kao što doputaš protivničkom šahistu da jede sve kraljicom i solira, no u oba slučaja ako limitiraš ostatak igrača ili figura te odigraš dobro sa svojima dobivaš.

Određene šprance, potezi i otvaranja u šahu se jako dobro mogu naučiti. Doslovno "početnike" možeš razbiti u par poteza, možeš imati sjajna otvaranja naučena napamet da i dobre igrače staviš u tešku mat poziciju. U košarci ako bi gledao kroz neku ajmo reći geometriju, znači kada bi određenu akciju išao detaljno analizirati. Ne samo da trener kaže, ti postavljaš blok, ti protrčavaš i ideš van na šut, a ti čekaj kod reketa na odbijanac/podvaljivanje. Karikiram, no eto tako nekako to više manje ide...Štreberski naučena akcija, nažalost kod nas da barem takve postoje.

Međutim, pravi smisao bi bilo kada bi se akcija zaustavila kod svakog pokreta igrača, objasnila klincima zašto je svaki potez tako napravljen, pokazali alternativna riješenja akcije, povukle linije drugih poteza i to još sve prije samog rada skiciralo na ploči u svlačionici. Na taj način djeca nebi učila samo štreberski naučene akcije, već bi sami gradili u "glavi" linije kretanja jer uvijek postoji alternativa i drugačiji ishod. Ono što izdvaja jednog Kasparova u šahu ili recimo Tea/Kukoča/Huertasa da oni u djeliću sekunde vide drugačije inovativno riješenje od onog šablonskog, mogu mijenjati akcije trenutačno te napraviti neočekivan potez koji riješi utakmicu ili dvoboj. To je ustvari što se traži, nešto neočekivano što donosi pobjedu i malo je takvih sa tim darom, ali klincima možeš ponuditi što veći i širi sadržaj poteza baš kao što se to radi u šahu. 

Jedina je razlika u trenerskoj struci. Recimo u šahu postoji rejting, neko objektivno mjerilo znanja. Treneri su ljudi koji se dugo godina ako ništa amaterski bave šahom, no imaju dobre rezutate i sama logika ti govori da će takvi djeci moći pomoći proširiti znanje i ponuditi im širi pogled na igru gdje će oni rasti. Šah je zato sjajan za mozak, razvija kreaciju, doslovno mozgaš da bi doašo do riješenja, a trener ti pomaže.

U košarci je problem što za trenere nemaš neko objektivno mjerilo kvalitete kod "zapošljavanja". Zato na trenerska mjesta i dolaze oni koji nemaju nekad ni malo znanja i to je rulet u određenom obliku. Još je gore sa djecom, moraš prvo imati razvijene komunikacijske vještine, imati pedagoški pristup, poznavati osnove igre te znanje prenesti na klince, a da bi kod klinaca razvio neki osjećaj igre ajmo reći kod playa onda ti prvi kao trener moraš imati taj osjećaj za igru. Kako ćeš razvijati kod djece tu stavku kreativnosti gradnje igre kad ti sam ne vidiš dalje od nekih osnova.

Zašto mi igramo košarku iz 80ih? Zašto mi ne možemo stvoriti razigravača 20+ godina? Zašto imamo toliko malo kreativnih igrača na vanjskim pozicijama? Zašto nikad nismo znali koristiti Tomićev iq i kreativnost kao što je to radila Barcelona? Zašto naša reprezenacija uvijek ima dvije ili tri akcije koje svi znadu i na koje su sve momčadi spremne?

Zato što je većina naših trenera nekrativna i nema osjećaj za igru, ne mogu prepoznati taj talent kod mladih igrača u razvoju i što je najgore ubijaju ga umjesto da ga razvijaju. Kreativnost koja se jedino može razviti uz pogreške kažnjavaju posjedanjem na klupu, dernjavom i kaznama. Onda se svi čude gdje su razigravači koje čekamo...

Ta nekreativnost trenera se vidi u naše 3 rep. akcije koje su napravljene kada imaš kreativnog razigravača, no mi takvog nemamo. Daju Ukiću da pimpla loptu 20 sekundi i onda se ona baci u vjetar, a okrivi se najmlađi...Onda ubace dva razigravača kao Ukića i Rogića u Splitu da ubrzaju napad, no on je isto statičan jer niti jedan ne može probiti vanjku liniju obrane da napravi višak. Ako se kojim slučajem to dogodi na terenu će imati Marčinkovića, Ramljaka ili nekog tko to neće moći pogoditi iz vana. Znači totalni disbalans šutera...To je sve "pregled" i osjećaj igre trenera i sad će vam takvi koji ne vide odvijanje stvari na terenu trebati učiti djecu osjećaju za igru i kreaciju. 

To je problem, što smo mi jednu predivnu igru podredili frustracijama i egu trenera koji to limitiraju od samog starta te "uguše" svaki odmak od njihove vizije igre.

Za mlade bi trebalo vrijediti pravilo

Don't teach them plays, teach them how to play.

Arizin, predivan post, bravo, i ostali ste fino napisali. A šta napravi HKS, zabrani stranim trenerima bez naslova prvaka da rade u hrvatskoj košarci? Koliko hrvatskih trenera bez naslova prvaka ipak radi kod nas? Koliko hrvatskih trenera ima međunarodni naslov, ne bi ih se skupilo ni za sve Premijer ligaše?

Hahaha, ozbiljno? Kako je to uopće legalno, tj. ne radi se o diskriminaciji pri zapošljavanju i ograničavanju slobodnog kretanja rada (koje mora vrijediti ako ništa barem unutar EU)? 

Napisao sam, kada je to objavljeno, post i o toj činjenici i mogućem novom "Bosmanu".