Da i ja mislim da se zvao
Koš, a ne
Super koš - ako uopšte mislimo na isti časopis. Kupovao sam ga redovno i sa oduševljenjem kao klinac (uz strip
Alan Ford sa čuvenim hrvatskim pr
IJEvodom to su mi bila sedmična štiva za kulturno uzdizanje i akademski razvoj

).
Koš je inače ubrzo nakon početka rata prestao da izlazi i u Srbiji. Verovatno tokom 1992. ili 1993.
Na hrvatsku
Košarku sam prvi put nabasao 1999. kad sam bio kratko u Sarajevu i prilično mi se svidela. Ako se zanemari konstantno, i često neplanski komično, ignorisanje, omalovažavanje i ponižavanje srpskih košarkaških uspeha, ono što ostane je prilično pismen list. Barem je bio, jer ga od tad nisam više držao u rukama. Prelom je bio dobar, kvalitet papira više nego zadovoljavajući, itd, itd...
Mora se reći da je TV (specijalizovani sportski kanali), a pogotovo Internet u zadnjih 10 godina svu tu opštu sportsku literaturu koja izlazi periodično prilično desetkovao. Jednostavno učinili su je suvišnom. Slažem se da je listanje papira prijatnije od zurenja u ekran ali ne baš i toliko prijatnije da sa nestrpljenjem čekam 5, 10 ili 30 dana na novi broj magazina
X,
Y ili
Z i čitam o stvarima o kojima već sve manje-više znam.
Dodatni problem je i način na koji su ti naši košarkaški magazini napisani. Veeelika većina koristi isti šablon:
- vesti iz domaće lige, reprezentacija, evropska takmičenja i to sve napisano najsuhoparnijim mogućim stilom
- zatim blok iz NBA koji je gotovo uvek prepisan iz nekog stranog magazina ili od pojave Interneta skinut sa istog
- i na kraju pisma čitalaca gde na 2-3 strane klinci od 13 godina naručuju, kume i mole da redakcija u sledećem broju objavi poster tog i tog igrača ili eventualno prozivaju nekog drugog klinca koji je u svom pismu prethodne nedelje rekao da ___(insert any NBA player) ne zna da igra
- tu i tamo se pojavi pokoji intervju koji još samo dodaje opštoj suhoparnosti
Mislim da im je (ljudima koje te listove izdaju i pišu) vreme da shvate da danas u doba Interneta, dnevnih sportskih listova (
Žurnal,
Sport...), sport-24-časa-dnevno kanala (
Eurosport,
ESPN, ili planetarno poznati
SOS kanal) neće svojim čitaocima ništa novo saopštiti o nečemu što se desilo pre 20 dana, te prestanu da ponavljaju ono što je već svima poznato i tematici pristupe sa više intelektualnog nivoa. U košarci ima jako puno interesantnih ljudskih priča koje često sežu dublje od sporta i koje bi mogle biti ispričane. Postoje razne društvene pojave koje se oslikavaju u košarci i vrše uticaj na nju. Takođe košarka je kao aktivan sport na Balkanu prisutna već nekih 50 godina tako da ima neverovatno puno građe, interesantnih momenata iz istorije koji mogu da se prenesu u novom svetlu. Sve to naravno podrazumeva lični pečat i autorsko novinarstvo, a kod nas takvi novinari obično trče u
NIN ili
Vreme, dok u sportskim ostaju uglavnom mediokriteti.
Dobar primer ovoga o čemu govorim je britanski fudbalski magazin
When Saturday Comes pokrenut od strane dvojice fanatika koji su ispravno prepoznali da tržištu fali takav časopis gde se sve ne vrti oko toga koliko je ko postigao poena, da li su igrači ispoštovali dogovor sa trenerom o izgaranju na parketu i da li će se taj i taj evropski NBA igrač odazvati reprezentativnom pozivu (prebacio sam se na košarkaške primere ali znate na šta mislim). Celu stvar su počeli skoro kao fanzin ali su vremenom stekli dosta jaku reputaciju i kultni status zbog svog unikatnog stila i odbijanja da podilaze publici jeftinim populističkim trikovima.
Jako bih bio srećan kad bih na Balkanu video košarkašku verziju tako nečega.