Što je zajedničko našoj reprezentaciji i nedalekih simpatičnih susjeda te uvijek gorljivo borbenih Makedonaca?
Pa puno toga, ali na ovom prvenstvu to što smo i jedni i drugi izgubili od Grka. Oba poraza su iznjedrila na vidjelo kvalitetu Makedonije i Hrvatske - s razlikom da je to razgolićenje razlog za otrežnjenje Makedoncima, a umjereni optimizam za nas.
Teško je izgubiti nakon što ste vodili cijelu utakmicu, teško promašiti zadnji šut za produžetke, ali stvar je u stavu -- kako to iskoristiti. Emocionalno pražnjenje je najčešća fraza koja se koristi u ovakvim situacijama. Po meni - to je samo opravdanje za isčašeni stav prema porazu. Ovakav poraz se na najkonstruktivniji način - (naravno, ne treba ga nikako i nikad slaviti) - ali treba gledati kroz prizmu - samo toliko malo nam je falilo za pobjedu. Jedan šut možda. Još par minuta zraka i snage u rukama i nogama. Samo još jedan ili dva trenutka lucidnosti.
To nije golemi jaz i provalija očaja koji ti ostavi poraz od 30 koševa prednosti. To znači da si bio apsolutno deklasiran - igrački, fizički, mentalno - i da su pred tobom godine rada. Ovo je nešto što je tu - nadohvat ruke. Unutar dizanja forme kroz jedan ovakav turnir uz priključenje ključnih igrača koji su nedostajali. To je ono što bi ovaj poraz trebao naučiti hrvatsku reprezentaciju i jedino zbog čega bi na njemu trebali biti zahvalni. A ono što nas je naš protivnik naučio jest da košarka nije samo srce na terenu, profinjena tehnika, vrhunske fizikalije i zajedništvo/kemija ekipe. Košarka je i lukavstvo, dovitljivost, vic pa i ime. Spanoulis je godinama visokokvalitetne igre zaradio svoje IME - a nije ga stekao npr. na jedan dan kao bradati trećerazredni norveški nogometaš kojem se eto potrefilo da zabije dva gola (šutirajući na isto mjesto - nota bene - oba puta) sporoj k'o blato i mlitavoj reprezentaciji neiskusnog trenera od koje kao da je ostalo samo teškom mukom zarađeno IME.
Zašto ovoliki uvod oko jučerašnje utakmice? Pa zato jer ona definira što treba učiniti u utakmici s Makedonijom - koje, oprostiti će kolege forumaši iz Makedonije - objektivno kvalitativno inferiornija Hrvatskoj. Ovo sigurno neće biti nekakva trening utakmica, niti će borbeni Makedonci prezati iskoristiti bilo kakav znak našeg potpadanja pod ukletu zastavu opravdanja znanog ''emocionalno pražnjenje''. Treba nam minuta za Tomasa, minuta za Bilana i Rudeža - da uđu u kakav-takav igrački ritam gdje spada i Draper, treba nam da Ante vježba zicere ispod koša jer koliko god se neki libili priznati - ne možemo nigdje dalje bez pravog Tomića. Odmoriti Žorića. Treba nam normalnije izbalansirana minutaža za Šarića koji se tek vraća u formu. I za Marija da ispuše frustracije koje ga nesumnjivo more nakon sinoćnjih promašaja. Hezonja bi mogao iskoristiti minutažu na ovoj utakmici da vježba ulaze - pošto, čini nam se, trice nisu neki preveliki problem (bez obzira na sinoćnjih zadnjih nekoliko minuta). Dapače, ulaz mu je sinoć i prošao - smrtonosno oružje iz njegovog arsenala s kojeg valja izoštriti za nadolazeće suparnike. Rok Stipčević bi također trebao dobiti veću minutažu s obzirom na to koliko se Ukić potrošio u sudarima sa Slovencima i Grcima.
Utakmica za puštanje ruke, konsolidiranje već dobre obrane i vraćanje ideje napadu. I rad na tranziciji koja zasad kod nas izgleda neuvjerljivo odnosno kao područje koje nudi najviše prostora za razvoj. Mjesta za poboljšanje obrane - kako one na čovjeka, tako i zonske ima. Slovenci su nam na čovjeka prodavali jeftina ubacivanja na igrača pod košem, a Grci se u nekoliko navrata nesmetano ušetavali ispod koša na našu zonu.
I što još. Nakon dva nominalno (rekli bi i objektivno) najteža suparnika u skupini - početi konačno igrati u potpunosti glavom. Ako pogledate prve dvije utakmice, snaga protivnika uparena s psihološkim pritiskom (izgaranje od želje) možda je dovela do toga da naši momci gube dah i prije nego što bi objektivno trebali (kod Simona se ne čudim jer se organizam ne vraća toliko brzo na 100% nakon bolesti - čak ni u sportaša), često su i udvoje išli na protivnika bez potrebe - ostavljajući rupe iza leđa - sve u želji da realiziraju što bolju obranu s golemim srcem, ali malo razmišljanja. Psihofizčka komponenta nije za podcjenjivanje. Dovoljno istraženo područje. Recimo imamo primjer eksperimenta s vojnicima sličnih fizičkih predispozicija/spreme kojima je rečeno da trče na neoznačenoj stazi - recimo 10 milja (ne sjećam se napamet cifri, samo principa). U stvarnosti, neki su trčali 10 milja, drugi 18 itd. Rezultati su pokazali da su svi vojnici na cilju imali ista očitanja stresa na tijelu. Oni koji su otrčali puno više od 10 milja osjećali su umor i pretrpili iscrpljenje jednako onima koji otrčali tu razdaljinu u stvarnosti. Isto je vrijedilo i za one koji su ustvari pretrčali manje od 10 milja!
Drugim riječima, ovi naši dečki su toliko predani i toliko im je stalo do te naše košarke da im objektivnih 10 milja pred domaćom publikom u Areni ostavlja trag prijeđenih 20 milja na tijelu. To je, dakako, samo moja teorija - koja djelomično objašnjava i bolje igre naših u pripremama kada su igrali daleko od kuće. Možda si ja to samo utvaram (kao ovaj naš kolektivni running joke da pobjeđujemo kad ja otvaram teme - iako je to već pobijeno), ali to je još jedan od mojih razloga za optimizam glede rasta kroz ovu i preostale utakmice skupine ka eventualnoj eksploziji u tuđini bez okova od 20 milja na rukama i nogama.
A ako se i zabrinem na trenutke - kao kod pada Bogdanovića - uvijek mi vrati osmijeh na lice ona reklama odnosno taj isti Babo s onim blesavim cerekom i izjavom ''NiiijEMA buolje!''
To mi je jedna od najzabavnijih i najdražih izjava naših sportaša u živom sjećanju.
Uglavnom, EPP digresije na stranu - kodna fraza ove utakmice jest: Ne vjeruj Makedoncu na terenu ni kad ti darove u obliku indijanske košarke nosi!
[uredio Dropshotski - 07. rujna 2015. u 19:28]
Hrvatska košarka - Povratak u budućnost...