Košarka je u strahovitom padu i nema sumnje da je katastrofalan učinak reprezentacije po pitanju medalja jedan od ključnih razloga zašto je to tako.

Ja se kladim da smo uzeli recimo 5-7 medalja u zadnjih 25 godina, a bilo je 23 velika natjecanja x 3 je 69 mogućih medalja, da bi nam košarka danas bila značajno bolja.

To s Larkinom je zanimljiva mogućnost, ali nema od toga ništa. Čak i kada bi došlo do eventualne realizacije Shane nam ne može ništa garantirati jer su odnosi među igračima takvi da bi dolazak takvog profila igrača još više razbuktao međusobnu netrpeljivost nekoliko glavnih vedeta unutar reprezentacije. Šarić i Bogdanović jedva da podnose jedan drugog i to je vidljivo iz aviona. Eventualni dolazak Larkina ili nekog takvog, izazvao bi otvorene sukobe. Naravno, tu je i Hezonja, klasični ekscentrik, za kojeg nikad ne znaš kako će reagirati. Ako bi se uopće odazvao u reprezentaciju. Loši odnosi među igračima su višedesetljetna tradicija u našoj reprezentaciji i ovaj sastav nije po tome nikakva iznimka. Dok su se nekada davno osvajale medalje to se manje-više skrivalo od šire javnosti, ali otkada nema medalja to je javna tajna. Dok su takvi odnosi među glavnim igračima iluzorno je očekivati nekakav kolosalni uspjeh koji će hrvatsku košarku staviti uz bok osvajačima medalja na najvećim natjecanjima poput prošlog SP-a.

Medalje su se davo osvajale jer se znalo ko pije a ko vodu nosi i di je glava a di rep reprezentacije, ima se neki visi cilj koji je bija domovina, igraci su ginuli jedni za druge i bili istinski prijatelji van parketa. Danas je sve u stilu milenijalsa.

Je, je, kako ne...

petrović nije volio kukoča, 96 je bila frka između kukoča i komazeca, a ne znam ni dan danas dal rađa i kukoč uopće pričaju. baš je bila idila