Štefek, ti stvarno znaš razveseliti ljude. A i ove učestale diskusije oko klupe za splitski roster isto tako. Razmjer važnosti ovog "povijesnog" turnira u odnosu na pitanje plana, smisla i budućnosti Hr basketa, to je otprilike kao pitanje da li je bolje čitav život spavati sa Beppom Joseph ili jednu noć sa Monikom Bellucci. Pa onda čovjek može, ako se odluči za ovo drugo, birati ne znam, kakve će tom prilikom imati gaće ili čarape /čitaj: tko će u St biti peti bek ili krilo za povijesnu rolu od 07:56 min u 4/4 protiv, ne znam, Urugvaja/. I sjećati se sljedećih godina tih raznih slatkih detalja.
Lako je za odgovor svakog od nas ovdje na to pitanje; mi smo tu voajeri, prolaznici, puki kibici. Ako naša reprezentacija, ne daj Bože, jezik pregrizo, od lipnja, pa hajde i rujna '20 - do studenog '23 ne odigra drugu službenu utakmicu osim kvalifikacijskih ili pretkvalifikacijskih (da, i to postoji), naći ćemo mi sebi već kakvu zanimaciju; netko Eb U16 ili 20, netko okršaje Škrljeva, Zaboka ili Gorice, netko pasijans, netko će kopati paradajz u vrtu, a netko bogami odgledati i koje odbojkaško prvenstvo. Problem je u tome što mi svi duboko u biti znamo koji bi odgovor na to pitanje dali Rađa i Vranković. A taj odgovor nije, to je ono čega me strah, jako kompatibilan sa činjenicom da naši armagedoni ne počinju dogodine u lipnju, nego već tamo krajem veljače. I da neće imati dekor veličanstvena bojna polja sa atraktivnim akterima, nego više kakve seoske tučnjave letvama, vilama i grabljama, u mraku iza busije nekog bezimena poldera ili Kattegata.
Samo Hrvati mogu misliti da će ih sudbina zauvijek tako maziti pa da svaki put upadnu kroz zadnja vrata zadnjeg vagona zadnjeg vlaka za neke Olimpijske; da su Atene i Torina pravila, te da ćemo vječno biti okićeni sa sedam-osam imena koja u razmjeru svjetske košarke nešto znače. Čarobni štapići, povijesni trenuci, poslovično upadanje sa posljednjih mjesta nezasluženo visokih rejtinga, lobiranje po komitetima i boardovima, omasti brk i bježi-taj naš poznat pristup, to nam je uvijek bilo milije od primjerice nekog dosadnog sustava, plana, petogodišnjeg ciklusa krvava rada, selekcije po pustopoljinama. Čitajmo i slušajmo Kulenoviće i Haliloviće, pa ćemo znati.
Nemojte misliti da to sve netko odozgora ne vidi. I da su Madžari i Poljaci bili tek "slučajevi".
I da, znade li tkogod možda da Buva u Turskoj zabija 20 uz isto toliko skokova? Moglo bi zatrebati za onu nesretnu veljaču? :))
[uredio vjetarugranama - 23. studenog 2019. u 23:37]