Ono što je najfascinantnije i nairacionalnije kod naturaliziranja stranca za reprezentaciju mi je ovo:
- dozvoljeno je svima po istom pravilu
- gotovo svi, osim reprezentacija sa zbilja dubokim bazenima, to rade (iako oni i ovako dovode talente kao klince u akademije i kampove pa im to dođe kao nešto ranija naturalizacija)
- svjesno gubiš "level playing-field" ako ne želi iskoristiti mogućnosti koje ti sustav daje i koje ti svi protivnici koriste
- glumiš neki princip iako ti on smao šteti (nešto kao Francuzi koji su u početku WW1 marširali u šarenim uniformama i sa sabljama po otvorenim poljima prema neprijatelju koji ih je u čudu samo mitraljirao i slijegao ramenima).
I sve bih to nekako prožvakao, to neko kvazi-držanje principa i glumljenje poštenjaka među narodima, kad ne bi bilo činjenice DA SMO VEĆ IMALI NATURALIZIRANE (MNOŽINA) IGRAČE!!
Ajde da braniš neki višedesetljetni princip i slične pizdarije, ali ovo bi bilo kao da se na pola rata odlučiš reći "znaš šta, mislim da ove puške i topovi nisu kul, vraćamo se na sablje", nakon što si već ubio stotine tisuća tim puškama i topovima.
U najkraćim crtama - čuvaju si škužu. Svi znaju da je dobra škuža vrijednija od dobro obavljenog posla.