U prvom našem napadu, odmah pošto je Matković odbio loptu do Gnjidića nakon podbacivanja - vidjelo se po govoru tijela da Švedi igraju brzo, disciplinirano i agresivno; tome se pridružio i šut nekoliicine igrača, i nama je trebalo da barem trojica odigraju na 100% pa da ovo dobijemo, a imali smo možda jednog i pol. Kod njih se zna tko što radi; kod nas se ne zna ništa. Nije za odbaciti to da je Mulaomerović sada konačno prebrodio stare svađe sa nekim igračima (Buva je sada ozlijeđen?), ali sramotno je i nevjerojatno da mi osim sedam-osam igrača koji igraju u NBA ili Euroligi nemamo zapravo nikoga da popuni dvanaest a kamo li dvadeset ili trideset mjesta. Šveđani igraju pick za dobro jutro; nama je to još uvijek misaona imenica; pa u ovakovoj utakmici čovjek ne može vidjeti pet blokada koje bi bile smisleno postavljene. vjerojatno (računajući po tome da recimo Šveđani nemaju takav raspon igrača u najboljim ligama kao mi) još uvijek nije pitanje talenta, ali svakako jest - i to je neoprostivo, zaista neoprostivo - to da je očito kako je naša struka valjda najgora na kontinentu. Umjesto da su grdovići i trninići školovali trenere i da se devedesetih nastavilo tamo gdje se stalo na kraju Juge, mi smo izgubili sve u tom aspektu ovog sporta. Netko je ovdje dobro rekao da je pola love za koju se organizirao onaj cirkus prošlog ljeta u Splitu moglo biti dano za školovanje trenera mlađih kategorija.

Nekada je naša košarka bila puna klupskih igrača koji su nosili i krpali igru kada su glavni asovi odmarali, jer ne možeš dobiti utakmicu sa tri ili četiri igrača koji igraju četrdeset minuta, pogotovo danas. Svi ti neki Ušići, Matulovići, Bečići, Obadi, Pavličevići mogli su sanjati igranje u reprezenatacijama ali su bili nezaobilazan element koji je gradio tkivo momčadi i bez kojeg se nikako nije dalo naprijed. Takvi igrači se stvaraju a ne rađaju, i njih već čitavih valjda dvadeset godina ovdje nema tko izučiti i podignuti. Bio je to možda treći ešalon košarke onoga doba, ali mi danas ne da nemamo takvih, mi nemamo niti četvrtog ešalona. Kod nas je Kruška institucija; svaka čast čovjeku, odaziva se i igra kada god treba, ali u svakoj ozbiljnijoj momčadi on je na kraju klupe, ako i to.

Nemojmo zaboraviti da nema nešto više od četiri godine kako smo odigrali jedno loše poluvrijeme u nokaut fazi Eura, ili pet kako smo na jednu loptu ispali iz borbe za medalje na Olimpijadi. Ovaj sport je sredinom prošlog desetljeća imao svijetlih momenata, računavši od sjajnog Eurobasketa u Sloveniji pa nadalje, a u to razdoblje svakako je ugrađen i solidan period spahijinog i Jaskovog rada sredinom prethodnog desetljeća. Što želim reći? Pa to da je  A je to ekipa survala ono što je bilo predmetom mnogih napada; sve to skupa unatoč i usprkos Radićevoj politici u savezu, za koju smo mislili da ne može biti gora. E pa, evo, može.

Joke, Rađa i Stojko moraju otići; to je bilo jasno već nakon avantura sa Skelinom i Zulom, i pogotovo nakon Splita, a kamo li sada. Međutim, oni su od 2017. odveli ovaj sport u takvu provaliju da se vjerojatno više nitko pametan toga ne bi želio latiti. Sada više nije problem da ne žele Trinchierija ili da žele ili ne žele nekog stranca na playu ili anywhere; mi sada možemo sanjati, čak i da se skupi neka lova (a nitko je više u ovo doba neće dati) da bi Trinka ili takav neki došao - jer više se nema s kojim materijalom spajati i raditi; uz to je krucijalan problem to što je trenerski aspekt u klubovima a i savezu katastrofa.

Mislim, zaključno - život me naučio - nikad nije tako loše da ne može biti gore. ako od sutra ponemo raditi kako treba; ako maknemo jeftinu politku, dovučemo nešto para, zasučemo rukave sa mladima, mic po mic - može se to sve. Ali, izgleda da će i ovdje, kao i na puno drugih mjesta u ovom društvu, na naplatu doći jedan od osnovnih principa današnjeg svijeta: oni koji mogu-ne žele, oni koji žele - ne znaju, a oni koji znaju - ne mogu.