Ljudi moji možda najveći primjer ljudine i pravog košarkaša je Krešimir Ćosić koji je mogao ostvariti veliku nba karijeru imao je doslovno sve i ono najvažnije bio je na sveučilištu te prvi draftirani Europljanin i mogao je krenuti tim putem bez ikakvih problema...Međutim čovjek je odabrao svoj grad -Zadar , drugi velikan je Galis čovjek koji je rođen u SAD-u , svoju sveučilišnu karijeru proveo u SAD-u sa fenomenalnim brojkama pogotovo zadnju sezonu da bi onda cijeli svoj sportski vijek proveo igrajući i braneći boje Grčke , a da je imao šanse u NBA najbolje govori izjava po meni najvećeg po većini među najvećima genijalcima koji su vodili ovaj sport legendarnog Reda koji je izjavio da mu je najveća pogreška ikada ne dovođenje toga legenedarnog igrača u Boston.Treći nam je svima poznati Sabonis koji je zaigrao u najjačoj ligi Svijeta tek sa 31 godini iako je izabran 86 sa 22 godine također mu je igra za vlasitit domovinu bila važnija od tamo neke lige koja teži profitu nego košarci.Sport je postao biznis i svi to odavno znamo , NBA liga je najbolji primjer toga , slava,bogatsvo , popularnost , velik broj reklama od kojih možeš postati samo gluplji i navijaća kojima je vrhunac navijanja defence uz poneko ushićenje na spektakularno zakucavanje.Međutim ono najvažnije po meni što vaki čovjek može dobiti je poštovanje , a njega ne dobivaš samo odličnim igrama nego borbenošću i zalaganjem sve ono što su gospoda gore nabrojena učinila .Novac ne može kupiti ono što je Šarić napravio kada je sam povukao Cibonu i osvojio ABA ligu , novac ne može kupiti ono što su naši u19 irgači napraivli na svjetskom i žarom kojim su igrali protiv Amera niti bilo kakvo zakucavanje Hezonje ili nekog u nba ligi može nadmašiti uspijeh sa našom reprezentacijom.Naravno da ću biti ponosan na njihove odlične nastupe i igre u toj ligi , ali bez reprezentacije jednostavno gubi poštovanje i onaj dio ponosa kao kada igra za nju.

Kao prvo, Mario nije zaposlenik TZ Hrvatske ili Dubrovnika, nego profesionalni sportaš.

Drugo, nemali broj puta smo čuli od diplomata po svijetu kako hrvatski sportaši najbolje predstavljaju Hrvatsku u svijetu. Istina, jedan Dražen, pa Toni sa Chicagom, danas-sutra Mario u Orlandu, Dario, ovi mlađi, sigurno će uz svoje igre predstavljati i poveznicu porijekla/nacionalnog opredjeljenja/izjašnjavanja.

Međutim, ako je nešto u  svijetu promoviralo Hrvatsku to je bilo finale OI u Barceloni.

Ja razumijem, na žalost, da je posljedica nekih novih vjetrova u ovoj napaćenoj zemlji, da je  - pored nekih drugih vrijednosti - domoljublje, zbog kojega su mnogi ostavljali sve i gotovo goloruki išli na tenkove, danas zaboravljeno. O tome se gotovo ništa ne uči u školama, pa kad se netko na to poziva onda je lili patetičan, ili živi u prošlosti, itd. itd.

S druge strane, kao mjera svih mjera pod nos nam se gura showbuisness proizvod amerikanaca (NBA), koji osim sporta prije svega predstavlja jedan moderan cirkus u koji gledatelji dolaze gledati atrakciju. Isti ti amerikanci međutim, kada se započne priča o nacionalnoj selekciji, staljaju show u stranu i redom izjavljuju kako im je čast igrati u nacionalnom dresu i sigurno ne misle da je to nebitno za USA i da dovoljno "predstavljaju" Uncle Sama u svijetu svojim nastupima u NBA.

Neću nabrajati sve igračke veličine iz SAD koje su zaigrale na SP/OI otkako je ukinuta zabrana igranja profesionalaca, ali nikom to nije bilo ispod časti. Doživjeli su poraze i iznenađenja (SP 2006), pa su se odlučili slati najbolje od igrača i struke. Coach K i dalje bi trebao biti jamac zlata. Kako to da amerima pored nedvojbene dominacije njihovih košarkaka u NBA nije dosadilo igrati u reprezentaciji?

P.s. Naša reprezentacija sada možda i jest osrednja, ali sa Mariom, Dariom, momcima iz U19 (koji jesu i nisu igrali), imamo objektivne šanse postati vrhunski. Ako bi se svi poveli Aceovim primjerom, odmahnuli bi rukom i rekli da ih to ne zanima. Sam Hezonja je pred koju godinu rekao da bi igrao i za U18,. i U19 i za seniorsku i za kadetsku da to još može. On je prije svega vrhunski natjecatelj i doista ne vidim razloga da ne zaigra u reprezntaciji. To i rad sa Perasovićem može oplemeniti i njegovu igru i njega kao osobu. O povratnoj sprezi sa navijačima da ne govorim.

Ne zeleci previse produljivati ovu temu, i dajuci svakom pravo na misljenje, po nekim upisima ovdje bi se dalo zakljuciti da se za reprezentaciju navija jer je to, eto, ipak reprezentacija i ona bi po nekoj neodredjenoj logici trebala biti ispred svega ostalog u sportu. Ne razumijem zasto bi nekom hrvatska reprezentacija (ili bilo koji hrvatski sportas) bila bitnija od neke druge osim zbog cinjenice da ga posredno predstavlja (reprezentira) po nacionalnoj osnovi, zbog istog nacionalnog predznaka (iako je i to dvojben koncept s obzirom da osim te znacajke malo toga imamo zajednickog s njezinim igracima - ali to je vec za sociološko/filozofske forume). 
A ako se vec po nacionalnoj osnovi osjecamo predstavljenima od strane hrvatskih sportasa, ne razumijem zasto nas nasa osrednja reprezentacija bolje predstavlja na nekom osrednjem natjecanju, nego Mario u vrhunskom natjecanju kojeg prati veci broj ljudi.

Tu se nismo dobro razumjeli.
Bit ce mi drago ako se i zbog uspjeha reprezentacije cuje za Hrvatsku, ali ce vise ljudi cuti za Hrvatsku zbog Hezonje, jer ce igrati na najvecoj razini koju gleda najveci broj ljudi.
A to da mi je svejedno dal igra za reprezentaciju, to je istina, ono sto me interesira je njegov uspjeh u NBA.