beba u tijelu gladijatora

stari mu je za razliku od jednog drugog zakon

"Hezonja: Dali su mi broj 23 i rekli: Ti si bijeli Jordan
Mario Hezonja postao je igrač Barcelone sa 17 godina. Na priče o drugoj strani medalje i tome kako su neki mladi igrači propali u velikim klubovima ili se nisu naigrali pa su morali otići on odmahuje rukom.

Način na koji su se razišli Mario Hezonja i Košarkaški klub Zagreb suprotan je onome kako je godinu dana stariji supertalent Dario Šarić otišao iz Trnskog. Kod Šarićeva napuštanja matičnog jata morao je presuditi arbitražni sud Svjetskog košarkaškog saveza (jer je bila puno veća odšteta), dok je Hezonja sa svojim menadžerom i roditeljima sve to nekako dogovorio daleko od javnosti.

– Nakon što smo vidjeli da Zagrebov projekt propada, odlučili smo otići. Bilo je i hrvatskih klubova koji su se zanimali, i Cibona i Zadar i Split. Ostao je žal što mali nije prešao u Cibonu jer smo s Prkačinom razgovarali, no u pravilniku Hrvatskog košarkaškog saveza piše da igrač ne može prijeći u drugi domaći klub u iduće četiri godine bez pristanka matičnog kluba, a njega ne bismo dobili. Zato smo bili prisiljeni odabrati jednu od inozemnih ponuda koja nije bila upitna ni sekunde – priča nam Ronald Hezonja, otac još maloljetnog Marija.

Čičak nije naplatio dvoranu

Hezonje su ispočetka bile zadovoljne prelaskom u KK Zagreb.

– Doveli su jako dobre klince, a s radom trenera Andreja Tesle bili smo prezadovoljni. Šteta što taj projekt nije uspio. Došli smo iz Dubrovnika koji je Mario u jednom trenutku prerastao, a Zagreb je nudio najbolje uvjete za rad. Bili smo zadovoljni, Mario je imao sasvim solidnu sportsku stipendiju od oko 2500 kuna i plaćeni stan, a neki su govorili da su djeca u KK Zagrebu previše plaćena – kaže tata Hezonja koji je prepričao i to kako je Mario kao član zagrebačkog kluba doživio i najteže trenutke:

– Nakon dominantno osvojene juniorske Eurolige, čelnici kluba su se pod pritiskom ponuda inozemnih klubova uzvrtjeli i obećali minute u seniorskom timu iako sam bio svjestan da od toga neće biti ništa pa sam ih na vrijeme prvi i posljednji put zamolio da Marija puste na posudbu u njegov Dubrovnik, kojemu je itekako bio potreban u A1 ligi, no Mario se ozlijedio na utakmici i u dvorani u kakvoj se ne bruse nebrušeni talenti. Puknuo mu je komadić gležnja nakon nesportskog starta u pretijesnoj dvorani Vojne akademije u Ilici. Na sve to nadovezala se mononukleoza kao izravan razlog jer je imao premalo odmora između dvije sezone. Imao je tada temperature kakve nikad nisam vidio. Igrao je za dvije reprezentacije, a prije toga za kadete i juniore Zagreba te za A-2 ligaša Kutinu. Bio je preforsiran, nije se bunio jer je borac, no srce hoće, a tijelo ima svoje granice. Srećom, taj gležanj mu je profesor Smerdelj jako dobro sanirao.

Kad se počeo oporavljati od bolesti i ozljede, Mario je trenirao s profesorom kineziologije Sašom Baščevanon kod kojega individualno rade neki vrhunski sportaši (rukometaši Kopljar i Horvat).

– Kako Saši, tako smo zahvalni i obitelji Čičak iz Kerestinca koji su nam ustupili svoju dvoranu za vježbanje. Tamo smo imali individualne treninge, a gospodin Čičak nam ništa nije naplatio.

Ako bude zdravlja, vratit će se to gospodinu Čičku prije ili poslije jer Mario je na najboljem putu da postane Barcelonina zvijezda, a potom i NBA košarkaš.

– Mi smo znali da mu je Barcelona bila san od malih nogu pa je odluka bila njegova. Oni su već u veljači prošle godine ostvarili kontakt. U Dubrovnik je, na razgovor s nama roditeljima, došla vrlo jaka delegacija koju su činili generalni menadžer, sportski direktor i tehnički direktor. Predugovor smo prihvatili već tada, ali ne i ugovor jer smo u trećem mjesecu tek počeli raditi na izlasku iz ugovora sa Zagrebom.

Kad je prvi put došao u Barcelonu, u ožujku prošle godine na sistematski pregled, generalni menadžer FCB-a poklonio mu je dres s brojem 11, no Mario Hezonja htio je najdraži broj 8 koji ima Viktor Sada pa ga je Mario odmah pitao do kada će ostati u klubu, na što mu je Sada odgovorio da bi on još malo, ako njemu ne smeta. Potom je htio broj 25, po datumu svog rođenja, no ima ga Lorbek koji je odustao od NBA i ostao u Barceloni. Na koncu mu je klub odredio broj, dali su mu 23 poslavši mu poruku da u njemu vide “bijelog Jordana”.

Mario je s katalonskim klubom potpisao ugovor na sedam godina, no ako sve bude išlo normalnim putem, teško da će ondje ostati svih sedam jer su NBA skauti već jako nestrpljivi, a neće ni Barci biti u interesu da joj u NBA ode bez odštete.

Mladi Hezonja u Barceloni živi u vrlo prostranom stanu, nedaleko od dvorane Blaugrana. Uz njega je stalno netko od roditelja. Trenutačno je to mama Petrica, a na proljeće će onamo opet tata Ronald koji je jednu šihtu već odradio.

– To što će Mario 25. veljače napuniti 18 godina, ne znači da je odrastao čovjek. Uostalom, mi vodimo računa o njegovu odgoju i logistici, a u struku se ne diramo. Nismo opsjednuti roditelji, rijetko kada idemo i na njegove utakmice. Ne bismo ostali šokirani čak i ako bi odlučio ne igrati više košarku jer su nam najbitniji zdravlje i sreća djece. Nešto ćemo pokrenuti u turizmu u našem Dubrovniku. No, za mladog čovjeka uvijek je bolje da se bavi sportom.

Kad je Mario bio još mlađi čovjek, zapravo dječarac, cijele je dane provodio na igralištu. Bila zima, kiša, sumrak, vjetar. Takva ljubav prema košarkaškoj lopti donijela mu je prvoligaški debi s nepunih 14 godina, i to protiv Cibone kojoj je, čak, zabio tricu.

Prvu košarkašku loptu Mario je zagrlio kad je stigao iz rodilišta. Vidjeli smo tu sliku, no nju tata Roni čuva za jednu posebnu prigodu.

– Čim je stigao iz rodilišta, ja sam mu stavio svoju loptu na krevet. Ja sam se tada rekreirao s veteranima Juga, čak sam i neke turnire igrao za njih, i htio sam da mi se sin bavi košarkom. Zašto bi svako dijete u Dubrovniku moralo skočiti u bazen? Ako Mario postane velik igrač za kojeg će se zanimati i svjetski mediji, onda ćemo tu fotografiju ponuditi isključivo u humanitarne svrhe.

Tata je bio vaterpolska nada

Inače, Hezonja senior bio je povremeni košarkaš i vrlo talentiran vaterpolski vratar.

– U košarkaškom klubu trenirao me Željko Jukić, no otac mi nije dao da treniram košarku. Na juniorskom vaterpolskom prvenstvu Europe 1989. u Istanbulu bio sam najbolji vratar, no mene je uvijek više privlačila košarka. Igrao sam ja i za prvu momčad kao vaterpolist Juga. Debitirao sam sa 16 godina kao rezervni vratar i igrao protiv jadranaša Bezmalinovića, Budimira, Vasovića, ali i protiv mladostaša poput Šimenca, Miškulina, Paškvalina…

Ronald je završio svoju vaterpolsku karijeru s početkom rata.

– Jug se, da bi mogao funkcionirati, preselio u Opatiju i Zagreb, a ja sam sve ratne godine proveo u Dubrovniku. Prije toga služio sam vojsku u JNA u Zadru, u školi rezervnih oficira, odakle sam zbrisao mjesec dana prije skidanja uniforme. Dođem u Dubrovnik i odmah počne granatiranje pa sam spojio šest godina u uniformi. Sa 19 godina imao sam 80 vojnika pod svojim zapovjedništvom, bio sam zapovjednik topničke bitnice 163. brigade HV-a.

Dvije godine nakon rata Ronald se zaposlio na carini, gdje je radio 13 godina. Najprije u Dubrovniku i Hrvatskoj Kostajnici, a potom i u Zagrebu, što mu je odgovaralo jer je mogao biti blizu sina kad je ovaj prešao u Zagreb.

Inače, kada vidite Ronija (202 cm), onda naslutite odakle Mariju takve tjelesne predispozicije.

– Moj otac Đuro igrao je vaterpolo, ja sam igrao vaterpolo, a Marijev pradjed Petar Matana bio je profesor gimnastike, kao i prabaka Marija. Osim toga, Petar Matana je i suosnivač Košarkaškog kluba Jug. Mario igra dobro i nogomet pa ga je nedavno trener Barcelonine futsal momčadi zvao da dođe igrati s njima.

Dakako, Mario se zahvalio na tom pozivu jer ga čeka puno posla u Barceloninoj košarkaškoj momčadi. Zasad najviše igra za B momčad, no povremeno, kad se netko ozlijedi, igra i za A sastav, ali samo u Euroligi jer za španjolsku prvu ligu nije prijavljen. No, Mario cijelo vrijeme trenira s prvom momčadi u kojoj, uz domaću legendu Navarra, Brazilca Huertasa i Litavca Jasikevičiusa, ima odlične mentore, u Slovencu Lorbeku dobra prijatelja, Amerikanac Mickeal ga posebno nadgleda, a od pomoći mu je i što je u klubu sa svojim gosparom Antom Tomićem.

– Ponekad mu stariji suigrači na treningu znaju reći “hajde, mali, stani malo, ne možemo mi toliko trčati”, a on onda krene još brže pa su mu na božićnom domjenku “masno” uzvratili – prenosi otac.

– S obzirom na to da je on još beba u tijelu gladijatora, ja mu uvijek velim da sve što se od negativne energije u njemu stvori pretvori u motivaciju i pozitivnu kinetičku energiju, u još jači skok, još veću žustrinu u obrani. On je temperamentan igrač, ponekad i pretjerano. Na terenu je sportski drzak, a izvan njega zafrkant. Uvijek mu govorim da ne miješa emocije jer nije lako igrati za klub za koji navijaš. U takvom klubu uvijek misliš da si trebao dati više.

Mario je upoznat i s drugom stranom medalje, s primjerima onih mladih igrača koji su otišli premladi pa se u velikim klubovima nisu naigrali.

– Na takve primjedbe on bi odgovorio da se on ne boji, da sve može. Toliko je siguran u sebe jer radi punom snagom na svim treninzima, ništa ne eskivira, nije glumac. S tim se pristupom nametnuo prvom treneru Pascualu, kojemu je sada žao što ga nije prijavio i za španjolsko prvenstvo.

Za nekoga tko je odrastao u Dubrovniku, klima u Barceloni je idealna. I klima oko njega u klubu je topla pa se Mario trudi što prije naučiti katalonski i španjolski."

ima netko link za prijenos? igraju sad u 17.00h protiv Mellile.

hezonja u brutaliti modu 12 koseva za 5 minuta

link bar za statistiku :)?

22 kosa (4/6 za 2, 4/7 za 3 i 2/2 bacanja ) 6 skokova, 3 banane, 1 ukradena i 3 izgubljene lopte za 32 minute

Ali koja slika (kako mu gleda):

Zanimljivo je pročitati što misle roditelji, kao u tom gore razgovoru s Mariovim ocem, objevljanom mislim u Večernjaku.

Međutim, ipak će nam puno zanimljivije biti ono što misli sam Mario, nakon što za nepunih mjesec dana postane punoljetan.