Nije da Hezonja igra bajno - idu mu korektne i konstruktivne kritike, ali da je prokletstvo kod nas biti mladi talent - JEST.
Posebno zato jer smo infantilan narod - što povlači da naši igrači (u svim momčadskim sportovima) u pravilu sazrijevaju kasnije. Iznimke samo potvrđuju pravilo. A infantilnost donosi i nestrpljivost.
Baš kako je netko napisao Babo je imao sreće što se nekako provukao ispod radara.
Kukoč i Rađa su bili mladi talenti - iznimke, ali rođeni su u valovima strašnih generacija i tu je bio Dražen na kojeg su već sve oči bile zalijepljene.
Danas ako s 21, 22 ne igraš kao world beater - nisi više Mesija, spasitelj hrvatske košarke, i propao si.
Hezonja ima golemi posao pred sobom za poboljšanje. Ali ne može mi itko reći da netko s onako prirodno fluidnim šutom, rođen s fizikalijama, ali bez talenta za košarku.
Ono što se kod Marija ne vidi je VIC. I to nema veze ni s njegovim karakterom, ni sa srcem. To je ustvari neka vrsta urođene lukavosti koju su npr. Toni i Dino imali. Povremeno se i kod Marija vidi neki bljesak toga, ali to znači samo da se može razviti s iskustvom. Raznovrsnost dolazi s godinama - Babo podržava tu poruku.
A to što bi neki da Hrvatska ima svog LeBrona. Nema. Ima Hezonju. Puževim korakom naprijed, pa neka bude puževim korakom. Ako tako mora bit. Dečko si radi preveliki presing - i bez vanjskih dopisnika. Treba se prvo toga riješiti.
Hrvatska košarka - Povratak u budućnost...