Minus zboz zadnje rečenice inače plus. Sori

Završio bih sa naš problem umjesto druga stvar. Kada bi upola bili tako kritični prema sebi ili svojoj djeci, bili bi Švedska. Kroz kuću nam prolaze šleperi sranja a mi se ufatili mladca iz NBA da seciramo i gledamo kroz mikroskop. Svatko na to bi trebao nać svoj odgovor.

Oni su naša razbribriga i gušt a ne životna sranja. Mi im želimo najbolje ali su daleko od naših životnih rješenja.

Da, on to kuha u sebe umjesto da izbaci prema van kao recimo Aco nekad, a i sad :)

U sustini moze se reci da mu je moc ponavljanja na mizernom nivou

 

a to je u sportu cesto odlucujuci faktor, za ono ili jesi ili nisi... kosarkas kad promasi cetiri suta u nizu, onaj peti mora sutirati kao da je prvi

 

kod Hezonje sve staje negdje na prvom promasaju, kako, zasto, zbog cega, razmislja i duma, tako mi djeluje

 

 

Pa i i jesmo, tj ne pada nam na pamet proglasiti sebe i svoju djecu nekakvim vedetama i najboljim obrambenim u Hrvatskoj nakon 10 tak minuta neke tekme u kojoj je zabio tri za tedom i nije radio kardinalne greske u obrani nego smo kad pricamo o sebi i svojoj djeci uglavnom oprezni i sjecamo se ogranicenja koja smo pokazali u svojim "tekmama i obranama" ranije i oprezni smo jer znamo da zivot nije prava uzlazna crta, za razliku od Mariovog boj-fan-kluba

Hmm, da. Netko s foruma bi pričao čovjeku koji igra i zarađuje u NBA o uspjehu.

Zanimljivo.

A ništa, onda najbolje da ugasimo forum jer što imamo o bilo čemu tu pisati kad su svi o kojima pišemo uspješniji sportaši od nas... 

Ovakvi stavovi nas dovode u nihilizam. Nije problem u pisanju ili nepisanju nego u stavovima. Da karikiram, preko Marija je palo u 17 minuta 80 koševa pa se drugi javi sa svojom realnom opcijom-samo 40 koševa. Čemu takvi stavovi, što ljude pogoni? Čemu stav-najgori NBA igrač u povijesti. Neka igra za Zabok ako će ga htjeti. Karikiram namjerno da se vidi sav jad i frustracije. Zašto uvijek stav NAJ-bolji ili najgori. A kakvi smo mi, koliko smo razočarali naše snove? Jebote, svi smo neki svjetski igrači, planetarni uspjeh nam je u obiteljskim genima. Probajmo biti realni, nije sramota. Koliko puta smo prihvatili mimikriju sa okolinom ili sitni malograđanski život da ne bi stršali i time riskirali da nas sasjeku i dobijemo etiketu luzera. Treba hrabro u život pa gdje stignemo, izmjerimo svoju veličinu da u sutonu života ne žalimo ni za čime. Probao sam, bio sam tamo, učestvovao sam, sudionik, išlo je pa stalo. Penjao se pa padao pa ponovo uzdizao. To je njegova ali i naša priča.