Prvo sljedeće veliko natjecanje za hrvatsku reprezentaciju jesu, pomalo paradoksalno, one kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2023. (usput rečeno prvi krug kvalifikacija kojima se eliminira one najslabije već je odigran). Te kvalifikacije, čije tek skupine tek trebaju biti određene, kreću već jesenas; primjerice za Eurobasket 2022., skupine su poznate već 15 mjeseci prije samog natjecanja – još jedna nelogičnost FIBA-e proizašla iz one „reforme“. Zašto su te kvalifikacije bitne; upravo iz razloga da ako njih zabrljaš, osim što gubiš priliku nastupiti na Svjetskom prvenstvu, praktički automatski gubiš priliku za mogućnost plasmana na sljedeće Olimpijske igre preko kvalifikacijskih turnira… (ovo sa nastupom Slovenije i Hrvatske na temelju rejtinga više je izuzetak i nemušti kompromis, a isto tako i veoma nepravedno prema mnogim reprezentacijama, primjerice Finskoj, Gruziji, Belgiji, Latviji, Izraelu i drugima koji su se našli u „nebranom grožđu“ jer im je značajno otežana mogućnost izlaska na veliku scenu zbog gubitka jednog Eurobasketa u ciklusu) – sami znamo koliko smo priželjkivali da netko od Europljana na zadnjem SP-u kiksa (Turska, Crna Gora), pa da nam se ukaže ovaj kvalifikacijski turnir.
Gdje je pozicija Hrvatske u europskoj košarci? I na to pitanje teško je dati objektivan odgovor. Činjenica je da se FIBA-inom reformom izgubio natjecateljski draž te među puno reprezentacija ne može se procijeniti gdje tko pripada, jer – nedostaju utakmice, one reprezentacija, kakve smo viđali na europskim prvenstvima; ne, nema te šire slike. Zapravo jedino ove predstojeće kvalifikacije u teoriji mogu dati širu sliku. No nažalost mnoge će reprezentacije ostati osakaćene za velike zvijezde kojima je prioritet klupska košarka NBA ili ULEB-ove Eurolige. Dosta mi sve djeluje nedorečeno. Jasno to nije opravdanje za neuspjeh reprezentacije na ovom turniru. No upitnici ostaju. Isto tako, reprezentacije poput Njemačke i Rusije, kao da više nemaju renome jakih reprezentacija, favorita za osvajanje medalja. Rusiji se prvi veliki neuspjeh dogodio na Eurobasketu 2013. Dakle, Nijemci bez Nowitzkog, Rusi bez Kirilenka, Mozgova i Šveda, su danas tek prosječne reprezentacije u traženju, slabiji nego prije vremena ovih velikih zvijezda. Jasno, Rusija je druga priča, u svim momčadskim športovima nakon raspada SSSR-a su se jako srozali, tu i tamo ostvare koji veći rezultatski domet, ali u globalu nitko ih više ni ne doživljava kao silu. Čini se da kad se predugo oslanjaš na svoje velike zvijezde u momčadi, podložniji si padu kvalitete, pa kad se zvijezde oproste ili propuste natjecanje – ne možeš se snaći i doživiš neuspjeh. Kod nas je bilo slično u onim kvalifikacijama 2017.-19. bez Šarića, Bogdanovića, Hezonje… no kao da se ni ti naši dragulji kasnije nisu baš najbolje uklopili u reprezentaciju, pa i nisu donijeli očekivanu prevagu. Na sljedeći Eurobasket smo se plasirali, što je iz ove perspektive gledano, uspjeh, i to zahvaljujući pomalo neočekivanom zanosu; kao da su se izbornik i igrači trgnuli da ponovno ne dožive rezultatski fijasko u kvalifikacijama. No brzo smo se vratili na „tvorničke postavke“.
Individualna kvaliteta nosi prevagu, no ako nemaš uigrani tim, od svega nemaš pretjerane koristi. Nisu primjerice ni Tunis ni Meksiko neke poluamaterske ekipe koje lakoćom možeš pobijediti ako se samo Bogdanović i Šarić pojave na terenu čak i bez da uopće uvrstiš u sastav plejmejkera. U to smo se već mnogo puta imali prilike uvjeriti i na teži način (Gruzija, Senegal, Nigerija, Rumunjska, Filipini…). Brazilci imaju više plejmejkera i njima nije problem primjerice da u sastavu imaju igrača visine 1,75 m i težine 70 kg koji će raditi nered protivničkim ekipama. Kod nas, kao da je nezamislivo imati tako malog igrača u sastavu; tom logikom jedan Luka Modrić možda uopće ne bi ni dobio priliku igrati profesionalni nogomet. Vjerojatno shvaćate što time mislim reći. Ako ne možemo sami zbog sustava proizvesti dobrog play-makera onda je smisleno tu poziciju pokriti barem jednim solidnim strancem.
