PLAY-OFF POST BR.2

Kad sam jučer pun dojmova nakon prve playoff večeri napisao osvrt, palo mi je na pamet kako bi cool bilo kada bi život bio takav da čovjek može svaki dan pogledati sve utakmice i napisati nešto o tome iskustvu. Naravno, jasno mi je bilo da će izvesti nešto slično biti nemoguće, ali u dogovoru sa Sickreom i Birdeom ispodobruca će ipak pokušati donijeti barem crticu o svakoj odigranoj utakmici.

O prva dva sinoćnja dvoboja tako danas donosimo Sickreove i moje dojmove, a za preostala dva pobrinuo se Emir. Obzirom da mi se ovo klanje između Knicksa i Celticsa uopće ne gleda, jedva čekam odgledati Thunder i Nuggetse pa da puknem neki komentar. Svi vi koji ste uhvatili dio akcije i smatrate da smo zaboravili napomenuti nešto bitno komentirajte, jer cilj nam je na kraju imati solidan dokument jednog playoffa koji po prvim događanjima obećava biti jedan od najboljih u dugo, dugo vremena.

Spurs - Grizzlies, G1

Bez Ginobilia Spursi jednostavno nemaju istu razinu kreacije u napadu, to je sinoć postalo bolno jasno. Neal i Hill su napadali, ali nisu pomagali ostatku momčadi, dok je Parker pokleknuo pod teretom organizacije igre na svojim leđima, u čemu mu Manu inače itekako pomaže, ali i pred čvrstom obranom Conleya, koji je uz Ronda valjda jedini play lige u stanju pratiti sve ove brzance koji mu se nađu s druge strane. Njegovo kretanje kroz blokove čista je poezija igre, Mike možda u napadu nije ništa više od solidnog organizatora i šutera, ali kretanjem u obrani zaslužuje igrati NBA playoff kao lider jedne momčadi.

Ta vanjska obrana Grizzliesa i sinoć je briljirala, Allen i Young mlatili su sve okolo sebe, krali lopte i bili na svakom šutu, ali pobjedu su ipak donijeli igrači pod košem. Spursi sa Bonnerom ne mogu braniti Randolpha i Gasola, a Bonner im je neophodan u napadu, kao što se pokazalo na kraju kada im je zamalo donio pobjedu s one dvije trice. Doduše, nije da bilo koja kombinacija visokih Spursa može zaustaviti Zacha i sjajnog brata Gasola (koji je na jednu večer ostavio dojam velikog brata ako uzmemo u obzir očajnu Pauovu partiju), ali u stanju su ih udvajati jer ovaj Memphis muku muči sa šutom.

Sinoć ih je spasio Mayo, koji je ulaskom u igru donio tu toliko potrebnu dozu vanjskog šuta koja je pomogla da se reket ne zgusne, ali očito je taj segment igre najveća prepreka budućim uspjesima ove ekipe. Allen, Young, pa i Conley, daleko su od pouzdanih šutera, te bez Mayova i Battierova učinka ne mogu računati na dovoljan broj koševa iz vana. I njie samo trica u pitanju, Memphisov najbolji strijelac s poudistance je Randolph, a pokazali su da čak ni slobodna bacanja ne mogu zabiti u dovoljnom omjeru. Opet, dok god su Spursi bez Ginobilia, ta drvenost Memphisa neće biti presudna.

Za kraj da istaknemo još dvije stvari. Prvo, ovom pobjedom, prvom u povijesti franšize u playoffu, Memphis je dobio na samopouzdanju samo tako, što će njihov bedem pod košem učiniti još čvršćim. Drugo, kada gledaš brojke vidiš da je Duncan odigrao još jednu solidnu utakmicu, ali brojke ne govore o tome koliko je taj čovjek iz sebe izvukao energije ne bi li nekako pokrenuo momčad. Na žalost, na kraju sva ona zakucavanja, ulazi i borbenost nisu bili dovoljni jer Randolph i Gasol su se pokazali dostojnim protivnicima. Oba su definitivno zaslužila nove ugovore.

Lakers - Hornets, G1

Phil Jackson je odlučio nositi različiti prsten za svaku utakmicu playoffa. Nastavi li LA igrati kao da i dalje traje završnica regularne sezone, neće stići pokazati ni one zarađene u Chicagu. Lakersi su, blago rečeno, odigrali kriminalno, praktički se osim Kobea i Artesta nitko nije pojavio na utakmici. Gasola su Hornetsi otjerali od obruča, a kasnije je bilo kasno, kada je i imao šansu za nešto odigrati, Kobe ga je ignorirao. Ovaj put mu na tome nemamo što zamjeriti - iako ni njegove brojke nisu bajne, činjenica je kako ovih 26 lopti što ih je uzeo sinoć vjerovatno nitko drugi ne bi pametnije iskoristio.

Gasol je bio anemičan i nadigran, Odom potpuno nezainteresiran, a čak je i Bynum, usprkos solidnom skakačkom učinku, toliko plivao u obrani i napadu da je izgledao kao da ga netko kontrolira daljinskim, a ne kao košarkaški centar. Uostalom, koliko su Lakersi neozbiljno pristupili ovoj utakmici govori i podatak da su dali minute nekakvom Johnsonu koji im se priključio prije par dana. Svaka čast čovjeku na trudu, ali ne kužimo o čemu se ovdje radi. Kao da Phil šalje poruku momčadi, kao da suigrači šalju poruku Kobeu, a onda na kraju on sve njih skupa šalje u jedno lijepo mjesto.

Nego, na stranu Lakersi koji nisu ni zaslužili da im se posveti pažnja. Paul je odigrao fantastičnu utakmicu, odradio je školu košarke i prezentirao možda najbolju playmakersku partiju sezone. Koristio je svaki mismatch, zabijao preko centara Lakersa kao da ih nema, što mu je inače kroz regularnu sezonu bio problem, a neki potezi, posebice ono vaterpolsko dodavanje u drugoj četvrtini, remek-djela su koordinacije ruke i oka. Šteta što se na kraju ozljedio drugi junak večeri, centar Gray, koji je pristupom i igrom ostavio u prašini all-star konkurenciju.

Svaka čast i treneru Williamsu koji je sjajno vodio utakmicu, praktički ni u jednom trenutku ne dozvolivši momčadi da se opusti. Hornetsi su dali svoj maksimum, tri izgubljene lopte i 50% šuta stvarno su podatci za respekt, i sada je red na Lakersima. Sve osim razbijanja u sljedećoj dokaz je da ova momčad više možda i nema onaj žar potreban da se ode do kraja. Protiv momčadi koju vodi CP3 jednostavno nema opuštanja i igranja pod ručnom - ako ne daš maksimum, tip je u stanju iskoristiti svaku tvoju slabost.

Celtics - Knicks, G1

Na kraju je Ray Allen zabio tu odlučujuću tricu, Rondo bio na rubu triple-doublea, a Pierce i Garnett imali solidan učinak, ali pobjedu Celticsima je donio Jermaine O'Neal. Suludo zvuči, ali čovjek kao da je u poluvremenu dobio nova koljena - početak treće četvrtine obilježio je besprijekornim šutem, skokovima u napadu i bananama. Tada su Celticsi smanjili prednost Knicksa, počeli kontrolirati utakmicu i na kraj je riješiti u trenutcima za koje Ray živi.

Kod D'Antonija nas više ne bi smjelo ništa iznenaditi, ali je potpuno nevjerojatno da mu se parketom motao Jeffries nakon što je Turiaf odigrao sjajno na početku utakmice. Na kraju je Francuz završio sa samo 29 minuta, a dojam je da bi New York prošao bolje da je igrao više. Ignoriranje Stoudemirea iako je zabijao kako je htio za posebnu je priču, ostavimo to medijima u New Yorku (zabio duplo više od Carmela, a potrošili su jednaki broj lopti).

Knicksi su pokazali kako će se igrati protiv Celticsa – pusti Ronda da puca s poludistance. Ako te Boston ima dobiti na takav način, neka te dobije. Puno je važnije da se Celticsima zatvori tranzicija i u tome je New York dobar dio utakmice uspijevao. Međutim, s napadačke strane imali su tu crnu rupu u trećoj četvrtini u kojoj Carmelo nije mogao pogoditi ništa i to ih je koštalo pobjede.

Zanimljiv podataka koji bi mogao utjecati na tijek serije je činjenica kako je Anthony Carter solidno čuvao Allena te bi mogao dobiti više minuta od očekivanog, prije svih kao alternativa Douglasu koji ne može ništa drugo nego eventualno zabiti neku ludu tricu. Također, zanimljivo bi bilo čuti razlog zašto je D'Antoni na klupi zaboravio Landry Fieldsa koji iza sebe ima sezonu u kojoj je dokazao da može biti od koristi.

Znamo da Garnett usprkos trudu očito ne može čuvati Amarea kada ovoga krene, znamo da Carmelo može puno bolje, a pitanje je što će biti s Billupsom, odnosno hoće li mu ozljeda dopustiti da igra drugu utakmicu. Uglavnom, Knicksi se očito neće tako lako predati.

Sa strane Celticsa sve i dalje isto, osim tog nenadanog učinka Jermainea. S klupe ništa – Delonte se pokazao u jednoj akciji, Green niti u jednoj, a i Big Baby se izgubio. Green se doduše nešto trudio protiv Mela u obrani, ali više je tu bilo na Melu nego na Greenu.

Sve u svemu, ukoliko New York nastavi s ovakvom igrom na Rondu i ovaj to ne iskoristi, ako im uspije usporiti Allena i Piercea, onda imaju šanse za dobiti poneku utakmicu. Jermaine teško da se opet može od nikuda pojaviti kao spasitelj. Uglavnom, Boston će ovu seriju dobiti, ali puno teže nego je itko zamišljao.

Thunder - Nuggets, G1

Kada gledaš Denver, cijelo vrijeme se pitaš kada će u igru ući njihov prvi igrač. Potpuno suluda momčad koja trpa sa svih strana, ali koja dopušta i da im se trpa. Onda se na kraju samo postavi pitanje tko će na kraju zadnji da utrpa. Kada su s druge strane Durant i Westbrook, onda su sve šanse da će ipak Nuggetsi biti ti kojima će biti utrpano.

Oklahoma je odigrala ovu utakmicu kao i više-manje cijelu sezonu. Two men game u kojoj Kevin i Russell uzimaju sve što se uzeti može s time da imaju sreće da su ih s druge strane u dobrom dijelu utakmice čuvali fizički inferiorniji Ty Lawson i Danilo Gallinari. Da Denver ima neke druge opcije za poslati na njih (šteta šta je Afflalo ozljeđen), onda dvojac Thundera vjerojatno ne bi imao ovako strašan postotak šuta (Durant je pucao 13-22, a Westbrook 12-23) pa bi se i utakmica mogla drugačije razviti.

U ovom prvom susretu potvrđeno je da bi ovo mogla biti duga serija, meni osobno je teško zamisliti da netko može pobjediti u gostima. Istina, Durant i Westbrook dva su najbolja igrača na parketu, ali ako i ubuduće budu igrali sami protiv svih, onda taj podatak ne znači previše. Doduše, to ih još ostavlja u poziciji favorita protiv Denvera, ali za nešto više? Ni slučajno.

Jer, ako se slažemo da ne može Miami do kraja sa samo tri igrača, onda je logično da ne može ni Thunder sa samo dva. Sad, jedina razlika je što Miami stvarno nema nego tri igrača, dok Oklahoma ima više od dvojice, ali ih ne koristi. Ibaka je strašan u obrani, Sefalosha je stoper na svoj način, ali tko je od njih koristan u napadu? Očajnu Hardenovu večer sinoć je tako nadoknadio Maynor, ali više zato jer je netko i u drugoj postavi morao zabiti nešto.

Ključ za Denver mogao bi biti Nene, koji je sinoć razbio Perkinsa i priče po kojima ovaj sam po sebi donosi čvrstinu pod košem. Očito sve one batine koje mu je Perk udijelio u zadnja dva dvoboja regularne sezone nisu čovjeka otjerala od koša, već upravo suprotno. Nene je ulazio kako je htio, zakucavao i s desnom i s lijevom rukom, solidno kontrolirao obrambeni skok i bio prvi igrač svoje momčadi. Kada se primio za koljeno, George Karl je vjerojatno bio na rubu plača, ali se Brazilac ipak vratio. Biti će zanimljivo vidjeti može li Nene odigrati ovako do kraja serije. On i Kenyon Martin, koji je uz sve ostalo i dosta dobro razigravao momčad, čine Denver kompletnom momčadi.

Pitanje je samo da li je sve to dovoljno ako se barem malo ne zaustave, odnosno barem uspore, Durant i Westbrook.

Noćas su odigrane dvije utakmice na Istoku, obje ružne. Nakon klimavih prvih utakmica oba favorita su imala šansu pokazati zašto su favoriti, ali to je uspijelo samo Miamiu. Heat je taman negdje za ovih 20-ak koševa bolji od Sixersa kada odigra blizu gornje grancie mogućnosti. Aktivna obrana, kontrola skoka pod oba koša i Dwyane Wade u formi više su nego dovoljni za prošetati se kroz susret. Sixersi ne mogu usporiti Bosha (nadigrao Branda u svakom detalju), a time su sebi potpisali smrtnu presudu, s Boshevim koševima Miamiev napad uspijeva sakriti sve nedostatke.

Čak i James izgleda poprilično dobro u ulozi vodonoše, ničim nije pokazao da mu teško pada raditi umjesto šutirati i silovati loptu (a treba priznati da i Iggy nekako uspijeva otežati mu život, svaka čast). Većinu koševa zabio je nakon što je susret već bio prelomljen, ali ni to nije za zanemariti jer je praktički svojom ozbiljnošću sam kontrolirao razliku do kraja. U startu je najveći posao odradio Wade - iako se prije utakmice opet pričalo o migreni koje ga muči cijelu sezonu, Dwyane je u obrani sijao paniku, a u napadu uredno lomio svoje čuvare (posebno je bilo simpatično vidjeti kako je slomio koljena Turneru, rookie je u jednom trenutku izgledao kao epileptičar).

Za Heat su tako dvije stvari trenutno najvažnije:

- da ni Wade ni itko drugi nema nikakvih bitnijih zdravstvenih problema i da igraju blizu 100%

- da ni u jednom trenutku nisu smanjili intenzitet obrane ili napustili dogovorenu igru u napadu tijekom svih 48 minuta druge utakmice

Iako je rano, treba voditi računa o tome da je nakon dvije utakmice Wade vodeći u bitci za MVP-a playoffa.

A kandidat za LVP-a bi se mogao naći među Bullsima. Koji su se opet mučili zabiti, odjednom kao da je potpuno nestala ona fluidnost u napadu i unutar-van igra s puno pasova koja ih krasila i tako prikrivala činjenicu da su ovisni o Roseu. Sada kao da svi čekaju da Derrick riješi stvar, svi gledaju i promašuju. S tim da koliko god napad bio drven, najveći problem predstavlja nedostatak one obrane koja ih je krasila cijelu sezonu.Točnije, nedostatak borbenosti.

Tko je mogao pomisliti da će Pacersi nadigrati Bullse u kategoriji u kojoj ovi vode ligu cijelu sezonu, a to je upravo taj ratnički pristup. Nema šanse da ijedan igrač Bullsa uđe pod koš bez da popije batine, obrana se igra u kost dužinom cijelog terena, a posebice sjajan dojam ostavlja rookie George koji pošteno muči Rosea kretanjem i dugim rukama. Pacersi su opet izgubili na isti način kao i dvije večeri ranije - nisu u stanju stvari privesti kraju, dok Bullsi upravo u tom segmentu igre briljiraju.

Što me totalno zbunjuje. S jedne strane imaš dojam da je Chicago nervozan zbog mladosti i pritiska, ipak se prvi puta od njih nešto očekuje. U regularnoj sezoni su nadmašili očekivanja, ali sada je praktički sve osim Finala - razočaranje. To nije mali psihološki korak. Samo, kako onda objasniti da jedna takva naizgled ukočena momčad može samo tako, u ključnim trenutcima, postati podmazani stroj?

Ne znam, jedva čekam vidjeti kako će odigrati u gostima, uspiju li tamo dignuti razinu obrane i konačno kontrolirati utakmicu od početka do kraja, onda stvarno sve možemo pripisati mladosti i prilagodbi promjeni konteksta u kojem se nalaze. Međutim, pokažu li i na strani iste boljke, dekoncentraciju u napadu i obrani, dozvole li Pacersima da ih još jednom nadigraju u aspketima igre koji se ne iskazuju brojkama već znojem i modricama, e onda se već možemo pitati gdje je nestala ona momčad iz regularne sezone.

Tražeći odgovor na to pitanje možemo izabrati dva puta. Već vidim kako će mnogobrojni mudraci izabrati prvi, po kojem ove dvije utakmice ukazuju na slabosti Bullsa koje se u playoff nisu u stanju maskirati jer ovo je ipak neka druga razina igre. Što mi nema smisla, jer ovo je ipak jebena Indiana. Takav stav implicira da su Pacersi preko noći dodali jednu razinu više svojoj igri samo zato što je ovo playoff, a to je suludo. Ova momčad se do zadnjeg trena borila za uhvatiti tu osmu poziciju, kvragu.

Drugi put mi se čini realniji i bliži istini. Bullsi su iste mane iskazivali cijelu godinu, svi ih dobro znamo, ali do sada su ih vješto maskirali dominacijom u kategorijama poput obrane, skoka, zatvorenog reketa, borbenosti. Bez toga, čak ni protiv limitirane momčadi kao što je Indiana, kojoj je želja upravo najveći plus, nisu u stanju ostaviti dojam šampionske ekipe. U biti, koliko je kilava njihova energija bila noćas dovoljno govori podatak da su visili do samog kraja usprkos tome što su imali 20-ak skokova više od Pacersa.

Poanta je sljedeća - da je neka druga NBA ekipa u pitanju, čovjek bi posumnjao da ne doživljavaju Indianu dovoljno ozbiljno i da jedva čekaju sljedeći krug. Kako su u pitanju Bullsi, radnička momčad koja svakoj utakmici prilazi na isti način, a tako barem kaže mit, uvećavamo njihove mane tražeći odgovor. A on nam je pred očima - Bullsi jednostavno igraju koliko treba da ostanu u igri, pa onda na kraju privedu stvar kraju tim urođenim mentalitetom ubojica.

Pacersi mogu tražiti isprike u tome što se ozljedio Collison, koji je radio popriličan napadački pritisak na Rosea, iako ne treba zanemariti da su dobro odigrali i Price, pa čak i Ford, koji je ispuzao iz svoje grobnice kako bi zabio tricu preko cijelog terena. Ali, sve to skupa kao da nije služilo da podigne Pacerse, već da testira Bullse. Koje je, nije li to fantastično, živima u trećoj držao dobri stari Kurt Thomas svojom neuništivom energijom i iskustvom, dok stvar u svoje ruke u završnici nije uzeo Rose, poigravši se i s obranom Pacersa i samim sobom. I, naravno, dok se Korver nije ukazao ključnom tricom.

Ta neozbiljnost Bullsa nije tipična za momčad koju smo navikli gledati, ali samo njeno postojanje dovoljno govori o tome da ova ekipa ima ogromne rezerve i da je ovo što smo gledali u prve dvije utakmice tek vrh ledenog brijega. Ali, opet kažem, mislim da je vrijeme da u Indianapolisu konačno vidimo onu obranu i onu fanatičnu borbenost koju smo navikli gledati od njih, a ne da McRoberts, Hibbert, Psycho i Foster ostavljaju bolji dojam od Boozera, Noaha i Gibsona (uz časnu iznimku pukovnika Kurta).

Nikada nije mudro praviti ražanj dok je zec u šumi, a ovi Bullsi kao da su već mislima na puno većim stvarima. Što nije dobro, jer su itekako ranjivi, a Pacersi su sinoć pokazali kako ranim udvajanjem Rosea možeš potpuno zbuniti njihov napad. Rose previše drži loptu u takvim situacijama, a najluđe od svega je što mu nitko ne dolazi u pomoć, svi kao da čekaju da on sam riješi sve što iskrsne pred njim. S malo više preuzimanje odgovornosti ostalih i puno više ritma, dojam je kako bi Bullsi igrali puno bolje u napadu. S tim da se za sada ispodprosječna razina energije u obrani ipak čini njihovim najvećim problemom.