ljudi vrlo lako "pljunu" na svoj stav nakon nekog preokreta.
Eto, pratimo ove podcaste o NBA, beogradski i šibenski i mogli smo čuti sve i svašta. Ne mogu se sad baš sjetiti ko je šta pričao, ali znam da su npr. nenormalno napljuvali Atlantu prije play offa. Govorilo se o metlama, sprdali se sa Pachuliom, platom Joea Johnsona, "rezonskim šutevima" Crawforda, sa njihovom dvoranom, istorijom, trenerom. Bukvalno su namjestili situaciju kao da je to grupa građana koja se tu našla eto tako... I sad ovi momci isprašiše Orlando, žilavo se drže sa Chicagom, i odjednom se sad bez ikakvog stida provlače priče o nekom sistemu, snazi, kvalitetu, školovanom treneru. Ne znam, malo mi je to licimjerno.
Takođe, ima tu živih tekstova o Dallasu, o tome kako je to grupa veterana u kojoj samo Dirk može igrati ozbiljnu košarku, kako samo zavise od šuta i kako će pući od Portlanda... A danas - šampioni.
Malo mi je to seljački, kad čujete intonaciju tih ljudi (pogotovo onaj dalmatinac), ponaša se kao da je popio svu pamet ovog svijeta, a onda, kad promaši prognozu, ništa, jbga, nastavi dalje i opet nam gura neke nove priče sa istom sigurnošću.
Ne znam, ovo je moj neki lični dojam, teško mi je objasniti, baš mi smeta takav način komunikacije...