Michael Jordan, najbolji košarkaš svih vremena, započeo je dinastiju 90-ih koja će zauvijek biti upamćena po desetljeću iznimne i veličanstvene košarkaške igre broja 23. Nitko mu ne zamjera kratku plovidbu u bejzbolskim vodama jer se nakon toga vratio još jači. Tijekom tog razdoblja Chicago Bullsi su osvojili 6 naslova. No, to nije bio samo rad MJ-a. Košarka nije one-man game, i njemu su trebali suigrači koji će mu čuvati leđa. Tu su bili Pippen, Kukoć, kasnije i Rodman, naravno i Harper te još mnogi. Dinastiju nije stvorio Jordan, on ju je nosio, ali uz suigrače.

Zašto to govorim? Što želim postići?

Želim ukazati na to da se dobre stvari isplati čekati, a cijeli NBA svijet upravo svjedoči jednoj velikoj stvari u nastajanju.

Nakon raspuštanja legendarnih Bullsa, Chicago je krenuo u rebuilding. I to ne prilično uspješan. Kroz klupske prostore su prošli mnogi igrači koji klubu nisu donijeli baš ništa osim nekoliko mizernih sezona. Možda najsvjetlija točka tih teških godina je bila metla tadašnjem branitelju naslova – Miami Heatu. Tada su Bullsi imali Denga i Gordona, kao i još nekoliko vrsnih igrača, no trebao im je vođa.

Tada je došla ta sudbonosna 2008. godina i draft. Bullsi su imali tek nešto manje od 2% šanse da dobiju prvi pick i vidi čuda – dobili su ga.
No, važnije je da su taj prvi pick iskoristili da izaberu Derricka Rosea - mladića iz, vidi opet čuda, – Chicaga koji je nosio Memphis Tigerse do utakmice za naslov da bi tek tamo pokleknuo. Mladi, talentirani igrač skupljao je minute pod vodstvom nesposobnoga Vinny Del Negra i rame uz rame s Hinrichom i Gordonom pružio jednu od najboljih playoff serija ikada. Bullsi-Celticsi, teško da će se ta serija ikada nadmašiti, pogotovo kada se zna da je Boston prošao tek u sedmoj utakmici i uz činjenicu da su u šestoj utakmici izgubili nakon nevjerojatna tri produžetka.

Već su tada Bullsi nagovještavali da nešto dolazi, ali neke stvari su se morale mijenjati.

To se, nažalost, iduće sezone nije dogodilo. No tada je došlo ljeto 2010. koje je značilo i mnogo više nego što se sada misli.
LeBron je prešao u Miami, i neka je. Bullsi ga nikada nisu ni trebali. Ono što su Bullsi trebali jest pravi trener, a još je u klub došao i iskusni, vatreni i srčani Carlos Boozer koji je bio još jedan dio slagalice koji je falio proteklih godina. Klub je raščistio i raspustio ionako nepotrebne igrače i mijenjao neke za ono što svakom pravom klubu treba. Bullsi su nabavili Bench mob. Brewer, Korver, Watson i ekipa na terenu nikada nisu izgledali poput rupa koje pune drugu četvrtinu i služe samo da se glavni igrači odmore. Oni su svi bili iznimno kvalitetni igrači koji su već puno puta dosada sami odlučili krajnji ishod utakmica. I posljednji dio slagalice. Dio kojega sam kao šećer na kraju držao do sada - Tom Thiboedau. Defenzivni stručnjak koji je godinama bio uz rame Doca Riversa je stao na čelo posustale momčadi. Momčadi kojoj je trebao nositelj, igrači, i rezultati iza njih.

U ovom dijelu ću se baviti jednim dijelom početka dinastije, Derrickom Roseom.

Ranije spomenuti prvi pick drafta je oduvijek bio talentiran igrač koji nije bio razmetljiv, bahat i arogantan. Dok je LeBron gledao kako da složi kozju bradicu, Rose je radio na ulascima, skok šutu, dodavanjima i stavljanjem ekipe na svoja leđa. Bullsi su trebali vođu, a Rose je dokazao da je vrijedan biti upravo to.

Naslov govori o početku dinastije. Kada je za mene počela ta dinastija? 
To je bilo ne toliko davne 2010. godine kada je na predsezonskoj press konferenciji Rose izjavio sada već famozne rečenice: „Why can't I be the MVP of the league? Why? I don't see why not.“

Neki su rekli arogancija, neki su rekli napuhavanje vlastite malenkosti, a to je zapravo bilo pitanje koje je tražilo odgovor. Cijelo ljeto i prijašnju sezonu je radio, trenirao, vježbao i davao 110% od svoga tijela da napreduje. I, sasvim logično, želio je pokazati da to nije bilo uzalud te je smatrao da zaslužuje biti MVP uz sav uloženi napor. Ali, to je tek trebao pokazati u nadolazećoj sezoni. 
I pokazao je. Zapravo, zatvorio je usta svim kritičarima jer mu nisu imali čemu prigovoriti, osim što je tako mlad a tako briljantan. Sezona 2010-11 je bila njegova sezona. Od samoga početka. Čovjek je radio highlighte, sakupljao buzzer beatere, nizao pobjede protiv Lakersa, Celticsa, Heata i mnogih drugih. Ali važnije od svega toga, važnije od brojki i statistika na papiru, Rose je stavio cijeli Chicago, svoje suigrače, cijelu organizaciju i sve navijače na svoja leđa. Nosio ih je cijele sezone, svakim danom sve više opravdavao svoju želju da bude MVP. Potopio je Miami, i to ne jednom, ne dva puta nego tri puta u regularnoj sezoni. Naravno, ono što se dogodilo u finalu Istoka je druga priča, no ostavimo to sada. Pokazao je da s tako malo godina može napraviti toliko puno i da mu je sasvim svejedno mora li slomiti koljena Evansu ili srce LeBronu.

Napomenimo, prošle sezone Bullsi su imali score 41-41, što govori o sasvim prosječnoj ekipi koja je na rubu playoffa. I tada je došao onaj rebuilding. Činjenica da su iduće sezone imali 21 pobjedu više, što je naravno bio i najbolji rekord lige, ne dolazi preko noći. To je plod rada Rosea, Tima i cijele ekipe. To nije Bryantovih 40 poena po utakmici dok drugi suigrači samo trčkaraju okolo. Pobjede dolaze timskom igrom predvođenom vođom, a ne individualnim predstavama, ma koliko impresivne bile. Naslovi se tako ne osvajaju. Jasno, Rose je uzimao preko 20 šuteva po utakmici. No, ne može ga se kriviti. Jednostavno nije imao drugog suigrača koji je mogao raditi velike šuteve. I to ga je ojačalo. Nikada nije imalo LeBronov problem nestajanja u četvrtoj ma koliko god dobro igrao u prve tri dionice. U ligi u kojoj su Durant, Kobe, Rondo, Dirk, LeBron i mnogi drugi vrsni, superstar igrači Rose je pokazao zašto je on zaslužio biti najvrjedniji.

Nakon više od desetljeća, odveo je Bullse do finala Istoka da bi tek tamo ispali od Heata u pet utakmica, makar nije ni njima bilo toliko lako kako izgleda. No, kao što sam rekao, Rose je samo jedan dio slagalice. Niti Jordan nije sam sve osvojio. Ne može se to očekivati ni od Rosea. No, može i treba se očekivati da će kroz nadolazeće, kao i ove godine, biti vođa. Osoba koju je Chicago čekao. U tako kratkom vremenu pokazao je neviđenu lakoću prodora do samoga koša, hladnokrvnost i stabilnost kada je to trebalo, a i talent nalaženja igrača i skupljanja i više nego pristojnih brojeva asistencija uz svoje poene. Također je bio igrač koji je jedini bio u TOP 10 po broju poena po utakmicama isto kao i po broju asistencija. Uglavnom, shvatili ste poantu. Njega se ne može mrziti, navijali vi za Miami, Phoenix, Charlotte ili L.A. To je igrač koji nije svojim riječima pokazao što zna i može, nego svojim djelima. A nasvjetlija točke te priče jest što mu je to tek bila prva prava sezona, a mnoge tek dolaze. Pogledajmo ovu sezonu kao primjer. Propustio je preko 20 utakmica, a ekipa ne samo da je ostala u pozitivnom broju, nego i dalje ima najbolji rekord lige. Zašto? E, to je priča za drugi nastavak ove sage.

Već je sada sasvim jasno da ne trabunjam gluposti koje je rekao totalni neznalac. Srce kaže jedno, razum kaže drugo. A na kraju i srce i razum priznaju da je dinastija na dolasku. I doći će. Prije nego što mislite.

 Kolumna o Bullsima