Bio je sve. Vanserijski strijelac i dribler. Magnet za gledaoce. Modna ikona. Ludak. Pijanica. Čisti talenat bez rada. Najbolji i najgori saigrač istovremeno. Ubica trenera. Jedni su ga slijepo voljeli, drugi slijepo kritikovali. Nadimak mu je bio "Odgovor", ali odgovor šta je Allen Iverson je teško dati i nakon 18 godina gledanja...

I dalje posjedujem video rekorder... Neke košarkaške kasete jednostavno ne želim da prebacim na DVD. Osjećaj kada na video rekorderu gledam neke stare tekme mi i dalje previše znači. Video je otužan, zauzima prostor i kupi prašinu. Kasete koje posjedujem emituju snimke koji se krive pri vrhu, nakon tekme vrlo često iskoči neki porno film sa Teresom Orlowski u glavnoj ulozi, kolor se raspada, ali mi sve to i dalje donosi veliku radost. Kao da imam nešto što niko drugi nema...

Kaseta kojoj se bez nekog jasnog objašnjenja često vraćam je prvi meč u kojem sam gledao Iversona. Godina 1996, Elite Eight, dakle na korak do Final Foura, u Atlanti su se sastali UMass i Georgetown. Na jednoj klupi John Calipari, na drugoj legendarni John Thompson. Za UMass je igrao Marcus Camby, Za Gtown osim Iversona tu su bili i Othella Harrington i Jerome "Junkyard Dog" Williams.

O Iversonu sam do tada uglavnom slušao priče od nekih igrača i trenera... ono legendarno: "Ima jedan mali...." Iverson je bio zaista to, mali. Mršave ruke i noge koje kao da su činile 90% njegovog tijela. Trup gotovo da nije imao. Frizura koja je zadovoljavala standarde Johna Thompsona, koji nikada nije prezao ni da se fizički obračuna sa svojim igračima, ako ne rade stvari kako je to on zamislio.

Thompson je dugo vremena u koledž košarci predstavljao afroameričku populaciju. Jedan od prvih trenera "druge" boje kože. Trener koji je uglavnom regrutovao dominantne centre (Ewing, Mourning, Mutombo) doveo je jednog sićušnog beka i to najtalentovanijeg od svih, Allena Iversona.

Georgetown je lako poražen u tom meču protiv UMassa. Iverson je loše šutirao ali opet, iz svakog njegovog poteza je izbijala nevjerovatna moć. U jednom napadu AI je prednjom promjenom iz lijeve u desnu ruku počistio Carmela Traviesa, uletio u reket, naskočio na dvije noge i zakucao pored Cambya, koji nije stigao ni da podigne ruku.

To iz ove perspektive ostaje jedno od mojih najdražih sjećanja na Iversona. Nijedan dres mu nije stajao kao onaj tamni Georgetowna, ispod kojeg je obavezno išla majica bez rukava. Da je nekako mogao čitavu karijeru igrati za Hoyase, mislim da bi to bio idealan spoj. Nakon završetka te sezone Thompson je kratko rekao: "Njegovo mjesto je u NBA, ja o košarci nemam šta više da ga naučim".

Do današnjeg dana Thompson ostaje trener koji je imao najviše uticaja na Iversona, ostali nisu mogli da dopru do njegove glave, nisu bili ni blizu. Bio je i ostao igrač instinkta. Ništa u njegovoj igri nije vas tjeralo da pomislite "Ovo je školovan igrač", a opet je bio taaako dobar. Akcije mu nisu bile potrebne, odnosno poštovao je možda jednu ili dvije kretnje, ostalo je kreirao sam i uvijek sam, vrlo često zanemarujući ostatak petorke, gdje niko nije imao hrabosti da mu prigovori zbog nerezonskog šuta.

Imao je možda 180cm visine, ali je njegova ličnost bacala sjenku na sve. Na terenu je redovno bio veći od života i to su osjećali svi. Gledaoci, treneri, protivnici, saigrači. Koliko je bio moćan na TV-u, toliko je puta 1.000 bio moćniji za gledanje uživo. Njegova sposobnost da dođe na polaganje bez obzira koliko odbrana bila uska i koliko igrača poslali na pomaganje je prosto nezapamćena. Iverson je vjerovatno najbolji prodor igrač u modernoj istoriji NBA. Mislili smo da je prednja promjena Tima Hardawaya najbolja i najbrža ikada, ali onda se pojavio Al i sve drugo je bilo nedovoljno dobro.

Koliko smo samo puta razbili druženja rečenicom: "Večeras je prenos Philadelphije, odoh da gledam Iversona" i dodatna pitanja se nisu postavljala...

Jedna od čuvenih priča o njegovom odrastanju uključuje stan u kojem je živio, a gdje su kanalizacijske cijevi natapale parket. "Nikada neću zaboraviti smrad svojih nogu. To me je tjeralo da uspijem".

I zbog toga je priča o Iversonu toliko nesvakidašnja. Nakon ovakvog citata pomislili biste da je AI skapavao od treninga i napornog rada, ali nije... Niko nije postigao više u košarci sa manje treninga od Allena Iversona. Uspio je na čisti talenat i srce. Ništa drugo. Ni ogromna količina autodestruktivnosti nije mogla da ga zaustavi na putu do zvijezda. Većina nas je upoznala igrače koji svoj neuspjeh pravdaju lošim društvom i noćnim izlascima "Eh, da sam više trenirao... ko zna šta bi bilo..." Iverson je svaki mogući trening uglavnom zaobilazio u širokom luku, teretana ga nije zanimala, skauting? To je tek dobra šala... Opijao se do pet-šest ujutro, ispušio vagone marihuane, nestajao na nekoliko dana, družio se sa blago rečeno sumnjivim njuškama, spavao gdje je stigao i opet bio jedan od najboljih strijelaca u istoriji košarke. Toliko je bio dobar.

U jednom trenutku je došlo do te granice da je javni apel uputio i reper Fat Joe: "Brinem se za Ala. Taj dečko ne vodi računa s kim se druži i po kakvim kućama spava. Nije to dobro za njegovo zdravlje."

Zamislite kako neko živi, kada reperi, od svih ljudi, apeluju da se dovede u red. Larry Brown je lupao glavom u zid, ali čak i on, poznat po svojoj trenerskoj rigidnosti i principima, bio je svjestan da svaki pokušaj nametanja stavova vodi u propast. Prijatelj koji je u to vrijeme imao dozvolu Browna da prati treninge i sastanke Sixersa kune se da se Iverson nije pojavio ni na jednom šuterskom treningu koji je bio zakazan u prijepodnevnim časovima, a on je iz neposredne blizine pratio taj tim dobrih godinu dana. Opet, šta da kažeš čovjeku koji je svoju MVP sezonu odigrao sa 24 raziličite povrede, koji je play-off u kojem je vodio tim do finala igrao sa 11 povreda skočnog zgloba, koljena, kuka, stopala i ramena između ostalih...

Gledajte, sa aspekta napredne statistike uopšte nije teško portretirati Iversona kao lošeg šutera, koji nije imao previše rezona u igri i koji je bio sklon izgubljenim loptama i forsiranju, ali to nikada u životu ne bih uradio. Jednostavno Iverson kao ličnost i igrač je previše značio većini ljubitelja košarke. Sve treba staviti u određeni kontekst, tako da kada vam danas kojekakvi poture te argumente, sjetite se onog najvažnijeg testa. Gledanja utakmice i određenog igrača. Nikada, nikada nije bilo dosadno gledati Iversona. Bio je u stanju da svojim potezom natjera nekoga ko ne prati košarku da kaže "Šta je ovo bilo?"

Od Iversona ste uvijek dobijali sve. Bez obzira da li je noć ranije stresao dvije flaše konjaka i legao u zoru, Iverson je letio po terenu, pronalazio nestvarne uglave za prodor, poentirao preko grdosija koje su ga faulovima ukucavale u parket, lomio zglobove protivničkim bekovima, mamio uzdahe u svim dvoranama u kojima je igrao. Bio je vizuelno zapanjujući i to je ono što nijedna statistika ne može da obuhvati. Na kraju dana, njegova pojava je značila i više od košarke. Njegove pletenice su postale modni hit, njegov šuterski rukav je postao obavezni dio opreme u NBA.

Bio je prvi NBA igrač koji je u NFL dresovima dolazio na tekme, nosio marame oko glave, farmerke na pola stražnjice i kilograme platine oko vrata. Nije to bilo foliranje koje često prepoznajemo kod NBA zvijezda. To je bio jednostavno on. I samo on je mogao da iznese taj stil koji je prefektno išao uz njegovu igru na terenu.

Vrlo često čujemo da bi Michael Jordan po današnjim pravilima ubacivao 40 po utakmici... Pitam se koliko bi Iverson ubacivao i ko bi mogao da ga čuva danas kada je zabranjen hand-check na vanjskim pozicijama i kada možete da otvorite reket sa pravilom o defanzivne tri sekunde...

Po brojevima, Iverson bi trebao biti siguran izbor za Kuću slavnih. U karijeri je ubacio preko 24 hiljade poena, njegov prosjek od 26,7 je četvrti najbolji svih vremena. U play-offu je ubacivao 29,7 poena po utakmici i tu je od njega bolji samo Michael Jordan. Četiri puta AI je bio najbolji strijelac lige, MVP lige je bio 2001, 11 puta je bio All Star igrač, a tri puta je biran u najbolju petorku.



Iverson je tokom pohoda Phile u playoffu 2001. godine ubacio 52 poena Vinceu Carteru, 44 Ray Allenu i 48 Kobe Bryantu. Tokom svoje karijere AI je u direktnim duelima išao protiv Jordana, Kobea, T-Maca, Cartera, Allena, Richmonda, Paytona, Stocktona, Sprewella, Houstona, Hardawaya, protiv najboljih bekova iz svoje ere i u datom trenutku ih je razbio sve. Pogledajte utakmice i sve će vam biti jasno.

Allen Iverson se na terenu nije plašio nikoga i ničega. Meni je to dovoljno...