Zašto se nitko ne pita što nije u redu s Bullsima već svi pišu kako su Beal, Nene i Wall super družina. Tony Allen je i dalje najbolji perimetar stopper u ligi i nije ništa loše sa Kevinom Durantom. Spursi i dalje igraju svoju igru ali Carlisle ubija u pojam trenutno Popovicha i sa Popom je sve u redu.

Ali u obračunu Atlante i Indiane, nešto nije u redu sa Pacersima, a Hawksi su samo krpelj koji je imao tu sreću da se zakači na sisavca i isisa mu krv. Imam osjećaj da Pacersi sami sebi zabijaju koševe, autokoševe, da igraju sami protiv sebe obranu i da ne igraju protiv ozbiljne momčadi koja im u niti jednom segmentu svoga stila igre ne odgovara.

Mislim, kao da su Atlanti dvije pobjede u regularnoj sezoni, i to uvjerljive pale s neba, ili ove 3 u playoffu. I to samo zato jer Hibbert ne skače, Stephenson je lud, a West je ostario. Dajte molim vas. Sa Pacersima je sve u redu, nisu u formi s početka sezone, (zbog čega sad svi očajavamo jer smo stvorili prevelika očekivanja od njih i odjednom tresnuli na zemlju), ali sa Atlantom „nije sve u redu“ i o tome bi se trebalo govoriti.

O ovoj gore Teaguevoj rečenici koja simbolizira njihov sustav, o tome da igraju odličnu košarku, da imaju missmatcheve protiv Pacersa, o Teagueu koji može postati light verzija Parkera ako bude radio, o Millsapu koji je jedan od najpodcjenjenijih igrača u ligi, o treneru koji vuče odlične poteze i prilagođava se, o Antiću koji je doktor u obrani za većinu centara u NBA-u. Umjesto da se priča o fenomenalnoj košarkaškoj družini koja je u svakom segmentu košarkaške igre razvalila Pacerse do sada vrijeme i papir se već 2 mjeseca troše na glupa pitanja što nije u redu sa Indianom. Hawksi im nisu u redu, eto što!

Ne zamjerite na podužoj misli izrevoltiranog fana i „ robinhudovskog“ tekstopisca koji vraća dug svima koji razmišljaju isto u vezi ove teme, a ostatak teksta neće biti dugačak jer ni utakmica nije baš bila sadržajna i riješena je klasičnim „blitzkriegom“ raspoložene šuterske mašinerije u prvom poluvremenu.

Po već uobičajenoj špranci domaćini bolje otvaraju utakmicu, ali opet nedovoljno agresivno i s nedovoljno intenziteta da bi se protivnika psihološki skršilo, što znači da Hawksi brzo hvataju ritam i utakmica je egal sve do početka druge četvrtine. A onda počinje spektakl u režiji Mike Scotta kojeg se ne bi posramio ni Zdravko Mamić.

Dok su klupe bile na parketu Scott koristi sporije noge Scole i iz pick and pop igre rešeta obruč Pacersa koji ne mogu vjerovati što im se događa. Na drugoj strani Indiana ne može zabiti ništa i ne mogu organizirati smislen napad, gube lopte i uzimaju glupe šuteve

Vogel odgovara povratkom Westa i Georgea na parket pokušavajući dati smisao svom napadu, ali Hawksi ne namjeravaju stati. Scott, Mack, Korver potežu tricu za tricom i sve ulazi što je za psihološki labilnu ekipu Pacersa u kombinaciji sa njihovim impotentnim napadom smrtonosni koktel od kojeg se ne mogu obraniti. 41 poen im je ubacila Atlanta u drugoj četvrtini, dok su Pacersi zabili samo 19, i Hawksi na odmor odlaze sa +21.

To je u drugom poluvremenu naraslo i do +30, ali kako to obično biva sa Atlantom nisu izdržali da si malo ne zakompliciraju život i izgubljenim loptama, padom koncentracije i sporom predajom lopte daju tračak nade Pacersima i da probude zamrlu publiku u Indianapolisu.

Vogel je u tom periodu napokon odlučio pogaziti svoj ponos, zaboraviti na identitet koji stvara već godinama i na Atlantin small ball odgovara isto tako sa: Hillom, Watsonom, Georgeom, Copelandom i Westom. Kolike su ti šanse da će Chris Copeland, koji je pustio korijene na klupi koliko sjedi u ovoj seriji, preokrenuti playoff utakmicu protiv raspoloženog protivnika? Nikakve. Dok je namjestio ruku potrošio je 5 otvorenih šuteva, sve promašio a onda pogodio dvije trice da kozmetički zamaže oči svima. Još jedno pitanje: u kolikoj si nevolji od „0 pa do Donald Sterling“ ako posežeš sa Copelandom?

Iako je McHale uspio sa svojim Copelandom, Danielsom, Vogel nije bio te sreće, iako su se Pacersi približili na desetak poena prednosti (kanonadom Watsona, Georgea i Hilla), Hawksi su uvijek izmislili poene, najčešće preko Millsapa i mirno završili utakmicu. Iako, često se kod Hawksa vidi jednostavno manjak talenta i klase koji sustav ne može nadoknaditi, ali i nedostatak prve napadačke opcije koja u svakom trenutku može iz izolacije izmisliti koš (kao što George može) zbog čega su Hawksi izgubili utakmicu broj 4 recimo.

Nekoliko zapažanja.

Pacersi izgledaju užasno u napadu, i to nije tajna niti sam ja sada otkrio Higgsov bozon, ali ipak imaju više smisla kada napad vrte preko Westa na laktu reketa ili sa visokog posta sa sredine jer su na taj način opasni iz nekoliko smjerova: šut Westa, Westove igre 1 na 1, George se otvara za cacth and shoot opcije, Hill spot up, Stephenson cutove. 
Kada Stephenson ili George organiziraju napade, onda ili prvi previše uguši loptu pa je baci u bunar, ili je drugi gubi i poteže sa poludistance i tada vlada kaos. Takva Indiana sa Westom kao središtem napada je Shawova Indiana koji više nije sa Pacersima nego je u Denveru, a ova Indiana koja napade vrti preko bekova je McMillanova (ex trener Portlanda i Vogleov asistent za napad) kaotična Indiana. Nešto više o komparaciji McMillana i Shawa u tekstu o Pacersima koji će biti napisan ovih dana, da ja pokušam razotkriti misterij njihovog pada.

Niska postava Indiane je stizala Hawkse i nagrizala im prednost i ostaje da vidimo što će Vogel napraviti dalje jer ga Budenholzer drži u šaci. Iako niski, nisu se pokazali pretjerano žilavima i pokretljivima u obrani, više je to bila „friendly fire“ Hawksa. Pacersi nisu naučili i ne znaju igrati „nisko“ kao Atlanta, i Budenholzer to može riješiti sa dodatnim ball-handlerom umjesto Carrolla (Mack ili Lou Will), i bez Antića, sa Millsapom, Scottom i Korverom.
Ali kako teška i očajna vremena zahtijevaju iste takve odluke nije nemoguće da Indianu više vidimo sa Copelandom kao drugim visokim uz Westa.

Atlanti je ovo prva ovakva pobjeda, ostvarena na ovaj način, dakle čisto šuterskom inspiracijom, i to smo očekivali da će se dogoditi. Ali problem za Pacerse jest što se to trebalo dogoditi samo jednom i ova serija je trebala biti riješena davno u njihovu korist. Ali Atlanta je pokazala da može balansirati i igrati unutar-van igru, istovremeno razigravajući Millsapa i Teaguea, ali i rešetajući preko Korvera, Williamsa, Macka i Scotta., što je dovelo do toga da nisu umrli od šuta jer se i nisu samo na njega oslanjali.

Iako Indiana ima više talenta na svom rosteru, Atlanta je više momčad, više ekipa sa srcem i dušom koliko god to patetično zvučalo.

Ne znam što Pacersi mogu napraviti jer su u govnima do grla, ali očito ne mogu pobijediti dvije zaredom nikako, niti mogu pronaći višak kvalitetnih napadačkih opcija dok je suprotan slučaj kod Hawksa koji u svakoj utakmici izbace novu napadačku opciju. Pogledajmo koliko ih je bilo do sada u ovih 5 utakmica: Teague, Millsap, Lou Williams, Korver, Scott, Mack. Posebno je indikativno da se probudio Korver koji je sinoć šutirao 5/10, a kada je on na takvoj razini (što nije bio zadnjih mjesec dana zbog problema sa leđima) to znači da napad Atlante funkcionira. Dakle, Hawksi sa viškom napadačkih opcija i šuterski izuzetno vrući (nije nebitno jer igraju na svom parketu i gađaju svoje obruče, posebno bitno za šutere tipa Korver koji poznaje parket, obruče i svjetlo, a i domaća klupa je uvijek bolja na svom parketu) dočekuju Pacerse kojima u ovome trenutku čini se može pomoći samo eliksir mladosti i garantirani ugovor namijenjeni Larryju Birdu.