Stota stranica zaslužuje sjajnu prigodnu odu veličanstvenom Steveu Kerru
https://telesport.telegram.hr/price/kerr-sto-trenera-cini-velikim/
Iako je jedan od onih koji se ne libe emotivno proživljavati utakmicu, ono što fascinira je njegov pristup. Kad Curry i ostali pričaju o trenerovu pristupu i njegovim počecima, prije svega ističu odnos s ljudima, način na koji trenira i tretira momčad, uvijek s punim respektom i na osobnom i na kolektivnom planu, kao i prema grupi.
“Ovo nije moja momčad, već njihova”, nemali je broj puta ponovio. Razviti igru znači razviti sebe, pa bolji košarkaš znači biti samosvjesnija i zrelija osoba u grupi ljudi koja će zbog toga biti bolja kao cjelina. Pošten i iskren pristup trenera prema igraču je nešto do čega Kerr neupitno drži, a što Popovich u predavanju za mlade FIBA-ine trenere naziva najvažnijom stvari unutar momčadi i svetinjom koja mora biti temelj odnosa. Zato su Kerrova smirenost i uklanjanje sebe iz prvog plana u biti pokazna vježba poštovanja za ostale u timu. Po Kerru, svaki igrač zaslužuje vrijeme za razgovor jedan-na-jedan s trenerom, u kojem će biti saslušan i ispoštovan kao igrač i kao čovjek. Tako, između ostalog, pridonosi izgradnji hijerarhije koja nastaje organski, a nije nametnuta sa strane.
Durant došao i otišao, ekipa ostala
“Nema iznenađenja niti nečega za što prvi put čuju”, rekao je jednom prlikom. “Razgovaram s igračima o mogućim promjenama puno prije njihova provođenja jer želim da razmišljaju i razgovaraju među sobom o našoj igri ili promjenama. Oni su ti koji ideje realiziraju u djelo. Imaju moje puno povjerenje i oni to znaju.” Na dodatno pitanje novinara kako izgledaju ti igrački razgovori odgovorio je: ”Ne znam, nisam ih slušao”; time, dakako, ne želi reći da ti razgovori nisu bitni, već da igrači imaju autonomnost jer je momčad, kako već reče, njihova. Zato će bez imalo krzmanja prepustiti Andreu Igoudali vođenje time-outa, kao što je radio Popovich u Spursima. Cijelu teatralnost ovakvog čina nipošto ne treba zanemariti, ona je poput deklaracije o zdravlju momčadi.
Povjerenje koje je uspostavljeno između trenera i igrača urodilo je prilagodljivošću grupe na nove uvjete ili pravila. Stoga ne treba čuditi da su nakon pola sezone u ligaškom vrhu s ‘upitnim’ rosterom i bez Thompsona, i to baš kada se u NBA na velika vrata vratila obrana.
Zato se valja nakloniti Kerru. On je stvorio dinastiju koja je obilježila naše vrijeme, ali i dokazao da je u svijetu vrhunskog sporta još uvijek moguća priča u kojoj se uspjeh gradi na poštenju, iskrenosti i trudu oko boljih međuljudskih odnosa. Znači, na duže staze. Kerr insistira na normalnosti u vremenu kada je ona poput incidenta i velika je to stvar jer svijet čini ljepšim, a sportu dodaje utopističku auru.
I zato, kad je prošlog mjeseca preuzeo reprezentaciju od Popovicha kojemu je bio pomoćni trener, kao da je i simbolično najavljena tiha krunidba Stevea Kerra, novog kralja među trenerima i nasljednika Popa, Jacksona, Reda Auerbacha i ostalih. Kategorija najvećeg ne podliježe isključivo brojkama niti aktualnim omjerima, već upućuje na onoga s najvećim integritetom, na blagog masterminda koji je promijenio košarku, ali prije svega izgradio momčad.
