najprije- pohvale
borisu za interesantnu temu.
volija bi da pišu pogotovo ljudi koji su "u košarci", da nešto svi naučimo, al da se niko ne postavlja ko da je njegova zadnja i ispravna.
mene u ovoj komparaciji nba-evropa, ili amerika-neamerika najviše od svega fascinira nešto šta ne vidin da iko spominje- a to je
sudar stilova, načina poimanja igre. o tome su puno toga zanimljivoga rekli i novosel i skansi i maljković i obradović...
elem, ja neću ulazit u to ko bi koga dobija- te su stvari hipotetske i to ne možemo znat, međutim, navea bi 2 stvari: hrvatska je 92. do svega par minuta prije kraja imala tek -12, -13 protiv, smatra se, najjače košarkaške ekipe ikad okupljene. a objektivno, hrvatska tu utakmicu nije igrala na rezultat ni da dobije(možda tek- dražen), već isključivo da pokaže da se može nosit na istoj sceni sa svemircima. ovakvih primjera ima još, mnogi su već navedeni.
druga stvar je svođenje dileme na gole temelje.
talent. oprostite, ali mene niko neće uvjerit da su američki košarkaši talentiraniji od evropskih, posebno ne od igrača jugo škole i ruske škole. di se onda stvara razlika?
po meni- na fizikalijama, na puno boljem, kvalitetnijem radu s mladim igračima šta omogućuje sistem(košarka kroz školovanje) koji stvara uvjete za pravilan razvoj od klinaca do košarkaša uz naglasak na kompetitivnost-dok se u evropi rad s mladima sve više zanemaruje, a više nema jugoslavije i rusije sa svojim školama košarke i na značenju koje košarka ka sport ima u društvu. posebno u društvenim sredinama iz kojih većina nba zvijezda i dolazi.
naravno, amerika ima i veću bazu- stoga ima i veći broj talenata.
čini mi se da je
marsh pisa o tome kako je ljepota relativna, te da nekome može bit lipo i nešto drugo a ne razbijanja pri zakucavanju. iskreno- meni je puno lipše bilo vidit hakeemovo pivotiranje i nadmudrivanje protivnika nego shaqovo zakucavanje. uvik san puno više cijenija izrađenu akciju za otvoren šut bilo s metra bilo sa 7 metara, nego izolaciju i ajdeeee...
tu se po meni dogodilo ono šta nije trebalo zadnjih 20-ak godina. evropa se po stilu košarke sve više nastoji amerikanizirat. i to je krivo. jer to nije prirodna evropska košarka, to nije košarka jugo i ruske škole. ne možeš na protivnika njegovim najjačim oružjem. ovo nije samo stvar košarke, ovo je pitanje i shvaćanja uloge pojedinca u društvu- individualizam. zato se slažem s onim ko je reka da će se razlika, paradokslano, još i povećat.
još mi je u glavi ona utakmica u kojoj
teodosić(ne sićan se više ni protivnika ni natjecanja) srbiji donosi pobjedu cirkuskim šutem s 9-10 metara u zadnjim sekundama utakmice. meni taj šut(iako pogođen!) simbolizira sve ono loše u pravcu kojim nastoji ić euro košarka danas. apsolutno mi je nevjerojatno da se potroši čitav napad bez ičega konkretnoga urađenoga da bi mozak ekipe odlučio odlučivat bombom s 10 metara?! timska igra- nula bodova.
da se vratim na amerikance. američka košarka ima mana, i to velikih, samo su ih protivnici premalo koristili. pa sitite se samo gotovo smiješnih muka koje su njihove najbolje selekcije imale na postavljenu zonu- pa znali su izgledat ko juniorske ekipe!
onda se sve češće javljaju i problemi s klinciuma koji razbijaju uzuse razvojnog puta košarkaša u americi pa ko 18-godišnjaci i bez dana koledža koji je jako bitan dolaze u nba- ko igrački invalidi nerijetko.
da zaključim- ka u društvu, na žalost i u košarci- na sceni su sve više modeli u kojima se isticanje individue iznad kolektiva ne koristi kao mehanizam stvaranja prednosti nad suparnikom kroz odgovrajauće uvjete, već kao isticanje sebe s jedne i izostanak autoriteta znanja s druge strane.
svi žele rezultat sad i odmah a niko se nije spreman žrtvovat i odricat da bi stvorio klasnog igrača, posljedično i ekipu.
meni osobno je košarka bila puno draža prije 15-20 godina nego danas. usudija bi se reć, ako izuzmete utjecaj fizikalija, i kvalitetnija.
[uredio irilov - 03. siječnja 2012. u 17:45]