Dok Zvezdan Terzić sa svojim saradnicima i starim prijateljima trenerima organizuje okrugle stolove, na kojima ćaskajući pokušavaju da proniknu u tajnu povratka navijača na tribine, mislim se, bože, šta li to ovi rade?! Znam čoveka koji je za takve stvari bio ekspert svetskog glasa. Ali, od skora, nije više medu živima. Možda je mogao da dogura i do stote, ali nije mu se dalo uprkos klimi u podnožju Anda, koja mu je očito izuzetno prijala. Zvao se Augusto Pinoče i pre tridesetak i više godina uspevao je da stadion u Santjago de Čileu mesecima drži gotovo dupke punim. Neka mu je teška zemlja.
Na neki način, međutim, naša situacija jeste alarmantna. Mislim da bi i kod nas, kada bi postojala, vojska jedina mogla da usliši želje predsednika FS Srbije. Vatrogasna služba, bez sumnje, ima pametnija posla, Hitna pomoć male kapacitete, mesne zajednice su samo relikt prošlosti, a Crkva se ne bavi takvim trivijalnostima. Po-mo-zi, Bože! Uzgred, svaka čast cenjenom skupu trenerskih imena, Santraču, Tumbakoviću, Ivanoviću, Kosanoviću, Đoriću i Petroviću, jer oni žive za fudbal i od njega, te logično, i brinu o njemu.
 |
 |
 |
In memoriam Srđan Knežević (1955-2006)
Srpsko sportsko novinarstvo juče je ostalo bez jednog od najistaknutijih članova. Kolumnista Kurira Srđan Knežević, poznat po britkom peru i istinoljublju, posle duge i teške bolesti preminuo je u 52. godini života. Srđan Knežević rođen je 18. novembra 1955. godine u Novom Sadu. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u istom gradu 1978. godine, a od 1. marta 1979. bio je u stalnom radnom odnosu u sportskoj redakciji Televizije Beograd. Prošle godine objavio je autobiografsku knjigu "Sanjam da te držim za ruku". Veliki čovek i još veći prijatelj, s kojim se sudbina poigrala 1. januara 1997. godine, kada je greškom lekara ostao vezan za invalidska kolica, sačuvao je svoj prepoznatljiv stil do poslednjeg dana života, o čemu svedoči poslednja kolumna "Pričaonice i igraonice", koju nam je, kao i uvek, uredno poslao, samo nekoliko sati pre nego što je napustio ovaj svet. Laka ti zemlja, Srđane, i sanjaj da nas držiš za ruku. Datum i mesto sahrane Srđana Kneževića biće naknadno objavljeni. Redakcija Kurira deli bol porodice dragog kolege. |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Problem je što je većina njih nekoliko poslednjih godina provela radeći u Kini. Tamo vam ne treba nikakav megafon da jurite gradom i najavljujete nedeljnu utakmicu. Ljudima je sve još tako novo, da kao deca dolaze čak i na treninge. Svaka turneja Reala, Mančestera ili Barselone po toj mnogoljudnoj zemlji izaziva pomamu, gotovo histeriju. Uostalom, naši stručnjaci znaju da u strategiji razvoja samo zakon o sportu i privatizacija mogu uneti nešto reda u sadašnji haos.
Sponzori će pristati na ulaganja, pogotovo vlasnici, pa će tako možda problem prerane prodaje igrača konačno biti rešen. I tako, ne znam ko bi tu kome mogao biti uzor, tek, svi se bacili na diskusije o propasti svoga sporta. Sve sami retoričari i filozofi. To nam je, valjda, u mentalitetu. Sve upropastimo, a onda kukamo do neba, optužujemo se i vrtimo u krug. Košarkaški rat, na primer, traje još od Prvenstva Evrope u Beogradu septembra prošle godine. Ima nagoveštaja da će trajati kao oni krstaški, bar još tri-četiri veka. A opet, za razliku od inkriminisanog fudbala, košarkaši i te kako imaju publiku.
Po mnogim simptomima, dobar deo tih "primeraka" vodi poreklo od navijača sa Severa i Juga. Poslednji veliki pir održali su u uzavrelom Pioniru pre dve nedelje. Javni čas iz praistorije oko kamere prenelo je, pretpostavljam, u bar milion domova. Bez obzira na pendreke, neugodna ranjavanja i sve druge neprijatnosti, te socijalno problematične grupe ne mogu čak ni odredi specijalaca na dvadeset dana da udalje iz Pionira. Dugovi za vodu i struju večitih rivala neće tu ništa bitno promeniti. Za sada ne očekujem boljitak ni u rukometu.
Mogu samo da se sa tugom setim velikog superfinala prvenstva SR Jugoslavije 1993. godine, između Crvene zvezde i Partizana, pred šest hiljada gledalaca u Pioniru. Hajd' što se više nikad nije ponovilo, samo, kad vidim "večite" u polupraznoj Banjičkoj dvorani kapaciteta dve hiljade mesta, dođe mi da zaplačem. U organizaciji RS Srbije slažu se da rani odlasci igrača, mlađarije zapravo, negativno utiču i na njih i na posete utakmicama. Rumuni su to rešili dovođenjem jakih sponzora i tako podigli nivo klupskog i reprezentativnog ženskog rukometa. Komšijski recept i nije tako nemoguće primeniti, zar ne?