Sjajan, ali hladan mit
Ovim
rečima „Gazeta delo sport” je pre sedam godina odjavila karijeru
Predraga Danilovića koga su Italijani poredili i sa „kesicom čaja”,
zbog toga što ekipa postane bolja kada se pomeša sa njim
|
I povređen igrao za reprezentaciju: Predrag Danilović
(Foto Spoortski Žurnal)
|
„Danilović
je zaista bio jedan od najvećih igrača u istoriji košarke, igrač koji
je dominirao devedesetih. Ali njegov tvrdi karakter, shvatanje života
kao neprestane borbe, čak i sa saigračima, i potreba da bude drzak po
svaku cenu, istrošili su ga koliko i dugogodišnja karijera. Ima samo 30
godina, ali je igrač mnogo stariji od čoveka. Njegov mit će biti sjajan
ali hladan, kao on u trenutku odlučujućeg šuta. Jedan osmeh bi produžio
njegovu karijeru i učinio toplijim sećanje na njega. Ali to ne bi bio
Danilović”.
Ovako je Luka Kjaboti u „Gazeti delo sport” odjavio pre sedam godina kraj karijere igrača kome se neizmerno divio.
Mnogi su pokušavali da u nekoliko redova pogode suštinu Danilovićeve
ličnosti, ali čini se da je ovaj opis najefektniji od svih.
Posle incidenta koji se u sredu veče dogodio u sudijskoj svlačionici
vršačke dvorane „Milenijum” mnogi će se iznova truditi da dva
Danilovićeva lica spoje u jedno, a to su lice nezaustavljivog pobednika
na košarkaškom terenu i lice „zlog dečaka” koji do sada jedino nije
uspeo da pobedi svoje emocije.
Fizički napad na sudiju Marka Jurasa, koji je prošao sa lakšim
telesnim povredama, Danilovića će koštati mnogo više nego svi njegovi
prethodni ispadi.
Prema Zakonu o sprečavanju nasilja na sportskim borilištima suočen
je sa kaznom od tri meseca do godinu dana. Na ispitu su i njegove
funkcije u Partizanu (predsednik), KSS (član upravnog odbora), i
FIBA–Evropi (član borda).
Ono što niko Daniloviću ne može da uzme, to je njegova košarkaška istorija koja je jedinstvena.
Od toga da je propustio dve najdragocenije sezone u sazrevanju
svakog igrača – (od 16. do 18. godine) zbog administrativnih problema
prilikom prelaska iz Bosne u Partizan – do toga da je jedini osvojio
uzastopno četiri zlatne medalje na evropskim prvenstvima (1989, 91, 95,
97).
Zauvek će se pamtiti svemirsko zakucavanje preko Sabonisa u finalu
„Evra 95” u Atini, evropske titule sa Partizanom i Kinderom, sedam
trojki iz sedam pokušaja u meču Majami – Njujork, svetsko zlato 1990. u
Buenos Airesu, olimpijsko srebro 1996. u Atlanti, evropska bronza
zlatnog sjaja 1999. u Parizu (posle bombardovanja NATO), naziv
najboljeg igrača Evrope 1995, najboljeg igrača Italije 1998, Kup
„Radivoja Koraća” sa Partizanom 1989, četiri titule u italijanskom
prvenstvu, jedna u jugoslovenskom...
Za reprezentaciju je odigrao 119 utakmica. Uvek je nosio njen dres s
velikim žarom, neštedeći se čak i kada su mu lekari najozbiljnije
savetovali da „preskoči” neke važne utakmice zbog ozbiljne povrede
noge. Primio bi injekciju i izašao na parket kao da je sto odsto
spreman. Alibi mu nije trebao.
Međutim, njegove uspehe je pratio i imidž kavgadžije, i to od
dečačkih dana, mada su sa terena uglavnom poznate njegovi udarci kojima
je kao zreo igrač pogodio u lice Majersa i Milsa.
Kad mu je bilo svega 17 godina, sredinom 1987. godine, list „Sport”
je napisao da „Danilović pokazuje simptome zvezdomanije” i da je „već
jednom udario sudiju”.
Već narednog leta je napravio novi incident, u drugom kolu
Juniorskog prvenstva Evrope u Titovom Vrbasu, kada je pred kraj
utakmice iz čista mira „nokautirao” italijanskog igrača Fabricija
Ambrasu.
Tada je kažnjen sa dva meča, ali je ipak osetio slast finala u kojem
je opet pobeđena Italija. „Plave” juniore je tada vodio Duško Vujošević
koji je i tada sedeo na klupi Partizana.
Kada se sve sabere i oduzme, posvećeno mu je mnogo više hvalospeva
nego kritika. Tako je i poznati italijanski sportski novinar Stefan
Bonaga u „Guerin sportivu” krajem 1999. napisao:
„Danilović je kao
kesica čaja. Stavi se u vodu i sve postane čaj. Stavite njega u ekipu i
svi postanu bolji. Tu karakteristiku nije imao ni Dražen Petrović,
nemaju je ni Sabonis ni Kukoč. Možda ju je imao samo Ćosić”.
Aleksandar Miletić