Da, nažalost zadnji naš "generacijski talent" koji je sa 20 godina bio ozbiljan igrač je bio Šarić, nakon njega svi su bili samo talenti daleko od repke u toj dobi (čak i Zubac)...

Nadam se da će "The Divergent" napredovat igrajući, a ne na klupi.

Do tada euroligaški centar koji igra u Efesu zasigurno ima veću kvalitetu i doprinos, a time i prednost. 

Vrime ce sve pokazat, do kvalifikacija srdacan pozdrav

Imam i ja velika očekivanja od Ružića, Ivišića i Jelavića, međutim Šarić koji je sa 19/20 bio MVP ABA lige i finala protiv jedne od najjačih visokih linija u povijesti ABA lige( Nurkić, Jokić, Milutinov, Omić, Bilan, Varda, Gečevski, Bader, Marjanović, Suton itd) kada je došao na SP i idući Eurobasket je bio pogubljen. 

Trebale su mu dvije godine Eurolige da postane ono što smo željeli od njega. Seniorska košarka zahtjeva odrasle muškarce, a oni to još nisu. Roster je manje više poznat. Zadnja generacija koja je trebala popuniti ga je bila zlatna 2002 koja još nije dala ni jednog pravog igrača. Eventualno 2003 da je Brala iskočio na bekovskim gdje smo tanki...

Nadati se da ćemo okupiti puni i najbolji sastav. 

Fabjan, ja jako cijenim taj tvoj idealistički način razmišljanja koji je često u raskoraku s nama koji razmišljamo više realistički. Tebe ne zanimaju okolnosti poput onih da igračima danas upravljaju raznorazni savjetnici, pogotovo u slučaju Žižića kojem je glavni kreator karijere bio stariji brat, koji je također ranije bio poznat po kontroverznim odlukama (recimo prelaz iz Splita u Cibonu preko Njemačke). Također, u svom stilu ti jako precjenjuješ sposobnosti Repeše i Sesara da prebrode sve te nesuglasice iz prošlosti. Evo recimo jedan primjer: Leona Radoševića godinama nisu uspjeli nagovoriti da zaigra za reprezentaciju (ne njih dvojica), čak ni Dino Rađa koji je istovremeno bio čelni čovjek struke i njegov privatni trener.

Ima jedna filozofija slaganja reprezentacije koju su inaugurirali srpski, bolje rečeno jugoslavenski treneri, koji su uvijek išli ka tome da na poziciji npr. trećeg (ili drugog) centra ili bilo koje druge pozicije, uzmu nominalno slabijeg igrača od onog kojeg su izostavili, ali igrača koji će biti zadovoljan svojom ulogom i u ograničenom vremenu koje mu je na raspolaganju u igri vjerojatnije dati više nego neki bolji igrač koji će biti nezadovoljan tom ulogom.

Ne znam koliko si star da se sjećaš tih imena, ali padaju mi na pamet Radoslav Čurčić u Argentini 1990., a pogotovo Dejan Koturović u Indianapolisu 2002. U to vrijeme bilo je puno boljih igrača na tim pozicijama, ali treneri su se svejedno odlučili upravo za njih dvojicu.

Ja razmišljam idealistički ali, sve velike uspjehe se jedino tako može postići. Sitnim računicama postižu se samo sitni pomaci nabolje (možda), nikada ideali (npr. reprezentativna košarkaška medalja). Sitnošibicarska rješenja s lošijim igračem na klupi su forsirana i prolazila su kod stare yugo škole, u vrijeme kada su reprezentacije igrale s najviše po osam igrača. Tako zadnja četvorica stvarno ni nisu bila bitna. Ti ostali su bili "mahači s klupe" što smo i mi nedavno svjedočili na OI u Riju. Danas se treba igrati s najmanje devet ako ne i s jedanaest pravih igrača.

Dovoljno sam star da znam kako je Čurčić u to doba stvarno bio treći centar Jugoslavije (a vodilo ih se tri) iako bi svi vi rekli da je to morao biti naš legendarni Vranković. Stojko jednostavno u tom trenutku to nije bio.

Stojka se zato zakinulo na OI 1984 u Los Angelesu i to upravo od Novosela, koji je radije poveo svog klupskog "vuka meke ruke" Branka Vukičevića (ni po kojem kriteriju igrača za reprezentaciju, osim klupskog) nego tada stvarno boljeg, a dvije godine mlađeg, Vrankovića. Ipak Vranković nije igrao za Cibonu nego za "nevažni" Zadar pa nije bio u Novoselovom fokusu.

Žižić mlađi nijednom suigraču nije zaveo djevojku, da se njemu krivica ne bi mogla oprostiti, pa bi bilo dobro pokušati pomiriti sve zainteresirane i postići korisni konsenzus za hrvatsku reprezentaciju.

Vjerujem da ovo neće biti jako "popularno", ali budući da je olimpijski turnir po defaultu iznimno koncentriran (dvije uvodne i dvije eliminacijske utakmice), nije nerazborito barem dio rostera slagati prema profilu suparnika.

Znači, jedno 9-10 igrača su "unutra" po svojim kvalitetama u općem uklapanju u viziju izbornika,a 2-3 sa specifičnim karakteristikama (obrambenim i napadačkim) da budu doslovno igrači role, da ili napadaju očekivanog suparnika na specifičan način, ili da imaju sposobnost branjenja nekog od nositelja suparnka.

Recimo, ako nas "kocka" ponovno spoji sa Finskom, treba pametno u roster staviti barem jednog visokog koji bi imao sposobnost barem kvalitetne "destrukcije", ako već ne obrane bez faula na Markannenu...iako bi takvog suparnika zapravo trebalo braniti timski, a ne ostavljati jednog na "čistini".