Isprike na poduljem postu, možda ne pripada ovoj temi, i vjerujem da nije praktično, ali osvrnuo bih se još jednom (i posljednji put, nadam se…) na FIBA-ine gafove, ovog puta dajući kronološki pregled istih. Pa ako nekome bude interesantno…
FIBA-ini gafovi sa regularnošću natjecanja sežu prilično duboko u povijest, no unazad skoro 20 godina gotovo da i nema natjecanja na kojem FIBA nije nešto uprskala.
Pa evo kronologije FIBA-inih „bisera“.
Još 2003. FIBA je napravila veću transformaciju europskih natjecanja za reprezentacije, pa je tako ukinula dosadašnji kvalifikacijski sustav. Europu je podijelila u dvije (tj. 3 divizije) po rangu, pri čemu su 25 najboljih bili svrstani u A, sljedećih 15 u B te preostalih nekoliko u C diviziju. One reprezentacije koje su te godine osvojile medalju, izborile su nastupe na sljedećim OI u Ateni (ukupno njih 5), a i automatski su stekli pravo na sljedeće SP. Tada još nisu igrane olimpijske kvalifikacije. Ostale reprezentacije iz A divizije su u ljeto 2004. igrale kvalifikacije po kružnom sistemu (5 grupa sa 3 ili 4 reprezentacije) svatko-sa-svakim. 15 od 16 reprezentacija bilo je nakon ljeta 2004. plasirano za sljedeće EP, dok se za preostalo jedno mjesto borilo onih 6 reprezentacija iz divizije A kojima to nije pošlo za rukom, ali tik pred EP 2005. Dio reprezentacija razigravao je za opstanak u A diviziji, pri čemu su dvije najslabije ispale u B diviziju.
Na SP 2006, koje je bilo prošireno na 24 reprezentacije (u odnosu na 16 koliko ih je bilo još 2002.), moglo se plasirati na temelju rezultata sa Europskog prvenstva 2005., ali FIBA je upravo bila uvela one famozne Pozivnice. Sjetimo se da je upravo zbog tih Pozivnica Hrvatska izvisila te umjesto nastupa na SP 2006. (i automatskog plasmana za EP 2007.) morala je sudjelovati u kvalifikacijama za EP. Tada je hrvatska košarkaška reprezentacija uistinu još bila renomirana, ali imala je mnogo rezultatskih pehova na europskim prvenstvima.
- FIBA je odlučila uvesti (ili obnoviti) kvalifikacijske turnire za OI. To se pokazalo dobrim potezom, mada ni te kvalifikacije nisu bile najpravednije (što će se pokazati nekoliko godina kasnije, a „žrtva“ FIBA-inog sustava ispala je Turska koja kao aktualni viceprvak svijeta 2010., zbog slabijeg plasmana na Europskom prvenstvu 2011., nije dobila čak ni priliku sudjelovati na kvalifikacijskim turniru za OI), ali ovoga puta su „ispaštale“ reprezentacije koje se nisu na temelju rezultata na EP 2007. plasirale ni izravno na OI, a ni na taj kvalifikacijski turnir. Primjerice Italija, Srbija i Francuska su imale „brutalne“ kvalifikacije za sljedeće EP, a Italija se ni iz drugog pokušaja nije uspjela kvalificirati za EP 2009., zbog čega joj je automatizmom ostao uskraćen nastup na SP 2010. (upravo je Italija bila jedna od reprezentacija koja je dobila pozivnicu 2006., ali na temelju olimpijskog srebra 2004.). Jaka Francuska također je do kraja visjela i u zadnji čas uspjela izboriti nastup na EP 2009.
SP 2010. (a i 2014.) također se igralo po principu kao i 2006., pri čemu je 20-21 reprezentacija izborila nastupe na temelju domaćinstva, odnosno kontinentalnih prvenstava, dok je 3ili 4 mjesta FIBA dodijelila putem Pozivnica. Nije tajna da je FIBA ta mjesta dijelila po principu licitacije, tj. one tri čiji Savezi daju više – njima idu Pozivnice. A kupnja Pozivnica nije bila nimalo jeftina. No FIBA je marketinški jako puno gubila zbog izostanaka nekih jakih i renomiranih reprezentacija (poput Italije) koje su „zaglavile“ u kvalifikacijama za EP. Potkraj ljeta 2010. (i već odigranih kvalifikacija za sljedeće EP), tj. u vrijeme SP-a, FIBA je donijela odluku o povećanju s 16 na 24 reprezentacije već s EP 2011. Tako je gotovo svim reprezentacijama koje su sudjelovale u kvalifikacijama omogućen nastup na sljedećem EP. Istovremeno, FIBA je ukinula diviziju B (tj. pripojila ju je Diviziji A u jednu cjelovitu diviziju).
Novu reformu FIBA je najavila 2014. nakon što je obznanila da se uskoro ukida dotadašnji način natjecanja te prelazi u 4-godišnji ciklus gdje će se SP-a održavati u godini prije OI, dok EP-a u godini poslije OI. Najavila je i početak kvalifikacija preko „prozora“ kroz godinu, počevši sa 2017.
No ni tu nije bio kraj gafovima. Kvalifikacije za EP-a 2013., 2015., i 2017. ostala su tokom ljeta, ali s neujednačenim brojem reprezentacija u skupinama (u nekima je bilo po 3, u nekima po 4 reprezentacija u skupini), te „oštrim“ kriterijem plasmana, odnosno ne-plasmana na sljedeće veliko natjecanje. Tako su neke drugoplasirane reprezentacije iz kvalifikacijskih grupa sa boljim skorom izvisile, a one s lošijim prošle dalje (naime nije više bilo onog dodatnog doigravanja tik pred EP), jer se nisu u obzir gledali rezultati protiv četvrto-plasiranih reprezentacija (u grupama sa po 4).
Olimpijski kvalifikacijski turnir proširen je 2016. na 18 reprezentacija koje se bore za 3 mjesta (2020. tj. 2021. bit će 24 reprezentacije za 4 mjesta), pri čemu ni tu kriteriji glede plasmana pojedinih reprezentacija nisu bili najjasniji. Naime, EP 2015. donijelo je osminu finala, a porazi u osmini finala značili su automatski opraštanje od turnira (razigravalo se od 5. do 8. mjesta), odnosno plasman bi bio određen prema ukupnim rezultatima. Tada je za najboljih 7 reprezentacija s prvenstva bilo poznato da će izboriti plasman na OI, odnosno barem kvalifikacije. No preostale su još 3 pozicije s kojima je FIBA „trgovala“. Ipak taj se „kolač“ mnogima pokazao preskupim, pa se Hrvatskoj napokon osmjehnulo da se, dok su bili „u redu za čekanje“ nisu angažirali još neki koji bi kupili Pozivnice (osim Turske), pa tako su „ispravljene“ one ranije nepravde (ali ne toliko voljom FIBA-e koliko su se rezultati poklopili). Hrvatska je zaista iskoristila tu (ne)očekivanu priliku te je preko kvalifikacijskog turnira izborila nastup na OI.
- bilo je posljednje EP u ritmu „svake dvije godine“. Do 2013. bilo je uobičajeno organizirati EP u „samo“ jednoj zemlji, eventualno suorganizacija na dvije zemlje dolazila bi u obzir, ali do tada se nije primjenjivala. No i tu se FIBA poigravala s domaćinstvima. Još je ranije bilo najavljeno da će EP 2015. biti u Ukrajini, no zbog početka sukoba u toj zemlji godinu ranije, FIBA je odlučila promijeniti domaćina na način da će 4 zemlje biti domaćinima grupne faze, a zatim će se u jednom gradu odigrati sva eliminacijska faza počevši s osminom finala. Sve bi bilo razumljivo da se to odnosilo samo na EP 2015., no FIBA je nastavila tu praksu razvlačenja domaćina preko cijelog kontinenta. I već sama ta odluka izazivala je dosta kontroverze tim više što je i u ovome FIBA vidjela priliku nešto „ušićariti“, ali i otvoriti prostore za nove gafove.
Od 2017. igraju se kvalifikacije i za SP i za EP, uz kvalifikacijski turnir za OI. Prvi mačići se u vodu bacaju, pa tako jest cijeli taj koncept način odigravanja kvalifikacija za velika natjecanja budio mnoge kontroverze. Treba uzeti u obzir animozitet između ULEB-a i FIBA-e, pri čemu ULEB bere šlag na torti, a to je imalo itekakav utjecaj na sastave reprezentacija u kvalifikacijama. Već u ciklusu 2017-2019. dobili smo prvu veliku „žrtvu“ – aktualnog europskog prvaka Sloveniju. FIBA nije predvidjela tada (u ljeto 2019.) mogućnost pred-kvalifikacijskih turnira za OI, što je mnoge reprezentacije tog ljeta ostavilo bez utakmica. Nastup na SP uvelike je utjecao na plasman za OI, a i kvalifikacijske turnire za OI. U međuvremenu počela je pandemija. Nepravda je više „slučajno“, a manje „pošteno“ ispravljena. Uglavnom, Slovenija i Hrvatska su dobile priliku, na temelju rejtinga, zaigrati na jednom od olimpijskih kvalifikacijskih turnira. Ali opet ostaje dojam da način kvalificiranja nije bio transparentan, jer praktički Hrvatskoj se moralo poklopiti da neka europska reprezentacija na SP 2019. ostvari loš plasman (Crna Gora) kako bi joj se otvorilo. A žaliti mogu i još neke reprezentacije (npr. Letonija ili Finska) koje nisu ni dobile priliku primjerice igrati utakmice kojim bi eventualno mogli izboriti nastup na OI. FIBA je sad to ispravila, ali opet sa velikim zakašnjenjem (kad je već kvalifikacijski ciklus ušao u dublju fazu). No ostaju kontroverze.
Uz glavne kvalifikacije, u kojima sudjeluje 32 europske zemlje (za 24 mjesta u sljedećoj fazi), imamo i razne pretkvalifikacije podijeljene u više etapa, namijenjene reprezentacijama koje se nađu u donjem dijelu. Imam dojam da ima tu pregršt utakmica koje jednostavno poništavaju smisao kvalifikacija – što se naročito potvrdilo i u ovom kvalifikacijskom ciklusu. Tko bi si mislio da će samo 2 reprezentacije iz 3 grupe moći izboriti sljedeću fazu kvalifikacija, pri čemu netko tko je imao skor 5-1 nema nikakvih privilegija u odnosu na netko tko je završio s 1-5 ili sa strane. Što bi se dogodilo da je recimo jučer Poljska kojim slučajem bila poražena od Švicarske? Ovako FIBA se može izvlačiti kao, „pojeo vuk magare“, ali naprosto je nevjerojatno da bi jedna od tri prvoplasirane reprezentacije u grupi mogla otpasti zbog izravnog guranja Poljska i Cipra u glavne kvalifikacije.
Još jedan gaf tiče se i kvalifikacija za EP, gdje su domaćini EP-a smješteni u različite skupine, pri čemu iz tih skupina idu dalje 2/3, dok iz ostalih 3/4. Umjesto da je FIBA domaćine smjestila u jednu (revijalnu) skupinu, FIBA je napravila zbrku. Crna Gora bila je „žrtvom“, no „zahvaljujući“ suspenziji Rusije, vratilo im se. Ima tu još nelogičnosti, ali i ovo je puno. Tko mari da li će se jedne te iste reprezentacije u kvalifikacijskim etapama (govorim o ovom dijelu gdje se strmoglavila Hrvatska) sastati 6 puta ili nijedanput. Previše se stvari prepušta slučaju, previše „improvizacije“ i pogodovanja, propozicije natjecanja nisu definirane ni dok se (netko) natjecanje zahukta.
